Kako Hrvatska može radikalno napredovati

“Men occasionally stumble over the truth, but most of them pick themselves up and hurry off as if nothing has happened.”

“Courage is the first of human qualities because it is the quality that guarantees all the others.”

“It is no use saying, ‘We are doing our best.’ You have got to succeed in doing what is necessary.”

Svi citati: Winston Churchill

Mislio sam da ove prijedloge neću napisati, ali zaista nisam odolio nakon do sada najlošijeg teksta o krizi u našim medijima.

To je: Hrvatska je u zatvorenom krugu. Više se ne može izvući ‘velikim rezovima’, a zapravo se treba zvati: “Drugovi, ne možemo napraviti više ništa. Ni male, ni velike ni srednje rezove, ni optimiziranje, restrukturiranje, ni koaliranje, jedino depresivno sjediti i čekati. A Vlada koja tako radi, zapravo radi najbolje što se može.”

Uočite za početak podmetanje naših političara koji su nužne reforme nazivali ‘velikim rezovima’, dakle nečim tako groznim da zaista plaši raju. Kao i ono da se ‘ne mogu smanjivati plaće u javnom sektoru za 30%, kao što to neki traže’ (koliko sam ja vidio, nitko ne traži da se plaće smanjuju toliko), a onda ‘kad se ne može koliko se traži, bolje ništa’.

Kasnije se vraćam na sam tekst ali najprije evo nekih prijedloga.

Prvi pristup. Ovaj prvi prijedlog vam se možda učini radikalan, ali nemojte ga odmah odbaciti, dođite do kraja i vidite što zaista možemo napraviti s njime.

Polazeći od pretpostavki da:

A. Narod uglavnom ima vlast kakvu zaslužuje

B. Da postojanje demokracije koja nije autonomno iznikla ne garantira i njen uspjeh; mnogi su primjeri, uzmimo za ekstremni Ugandu, ali i BiH, pa se sjetimo kako i u Hrvatskoj imamo već 25 pravi praznik demokracije, narod je imao upravo što je htio (bez obzira na razne teorije zavjere); neuspjeh može značiti (kao što je moguće u našem slučaju) i bankrot, te skretanje u krajnji populizam, totalitarizam i bijedu (što evidentno nije plodno tlo za razvoj demokracije)

C. Da je hrvatski narod razvio veliku ljubav prema referendumima

Predlažem referendumsko pitanje:

Jeste li za to da:
- tri države koje su RH prve priznale (dakle, naši osvjedočeni prijatelji), a to su Vatikan, Njemačka i Island
- odaberu koncenzusom na rok od 4 godine državu-privremenog skrbnika koja bi upravljala RH kao privremenom kolonijom ili protektoratom
- a bila plaćena po uspjehu, naime 50% od rasta BDP preko benchmarka, tj. prosječne stope rasta BDP u EU
- a da domaće političke stranke svoje ambicije privremeno ostvaruju na lokalnoj razini?

Pogledajmo koje su prednosti ovog pristupa:

(i) Gubitka suvereniteta nema jer je dužničko ropstvo u koje smo već 90% ušli svakako veći gubitak suvereniteta

(ii) Evidentno su nam Vatikan i Njemačka prijatelji (nešto kao mama i tata), a i Island (jedna neagresivna i civilizirana zemlja koja nas je bez interesa priznala). Vatikan bi se zasigurno svidio našim ‘desnima’, Island ‘lijevima’, pa čak i ekolozima, a Njemačka svima. Na sreću, teško da može biti bolji odabir, a imamo objektivni kriterij da su to prve tri zemlje koje su nas priznale.

(iii) Uspjeh se mjeri u odnosu na benchmark, dakle ne mogu nas muljati da ako ostvare neki patetični rast ispod 0%-1%, da budu plaćeni. Patetični rast ispod benchmarka bi morala moći ostvariti i najnesposobnija vlast, naprosto zbog čvrstih međunarodnih gospodarskih veza. Budući da je skoro svakoj NAŠOJ vlasti vjerojatno praktički nemoguće ostvariti rast preko prosjeka EU, ne gubimo ništa.

(iv) Nakon 4 godine bi narodu postalo jasno što je to ‘dobra vlast’ i re-start prave demokracije bi bio daleko lakši (a i demokraciji je bolje kad je država bogatija, je li tako?)

(v) Domaće populističke stranke (a to su sve) bi shvatile prednosti tržišnog gospodarstva. A mogle bi se baviti onim što im je najvažnije, a to je lokalna razina (ondje je lova!), ali u objektivnim okolnostima.

Mogle bi se one požaliti ‘Ali nećemo se moći tako bahato ponašati ni na lokalnoj razni ako smo pod protektoratom!’, ali ionako više neka kruha niti za njihove dosadašnje načine, uglavnom je oglodano do kosti. Njihovi viši ešaloni bi se mogli posvetiti lokalnoj politici, ionako ih već nerviraju oni niži koji to shvaćaju pomalo vulgarno. Znači to bi za njih bio dobrodošao time-out za konsolidaciju, nešto kao ‘zaštita dužnika u predstečaju’.

Pogledajmo kalkulaciju. Recimo da njih 3 odaberu Švicarsku (ili Švedsku, Češku, Norvešku, Finsku, Kanadu, Novi Zeland …). Recimo da Švicarska ostvari s nama rast od 4%, dok EU raste 2%. Na sadašnji BDP od oko 56 mlrd. USD, to je oko 2,3 mlrd. USD. Švicarska dobija oko 560 mil. USD za svoju uslugu. Nije puno, a njima opet zanimljivo, je li tako?

+ + +

Ovaj referendum vjerojatno nije ostvariv. Ali ovo nam daje benchmark. Zamislite kad bi naše Vlade počele ponašati na način da uvijek promisle:

Što bismo napravili u najboljem interesu ove zemlje, i naše naknade za uspješnost, da smo švicarska uprava nad RH, a koju su odabrali njeni prijatelji Njemačka, Vatikan i Island, a ne da radimo ono što smatramo najboljim za našu uhljebničku vojsku?

 

Zatim naši novinari, poput gornjega: “Da li bih i dalje smatrao da se ništa ne može učiniti da Hrvatskom upravlja švicarski tim kojeg su odabrali Njemačka, Vatikan i Island?”

Pa javnost: “Zadovoljava li nas ono što nude vlast i opozicija u odnosu na ono što bi nam nudila švicarska uprava koju su odabrali Njemačka, Vatikan i Island?”

Sada vidimo da Hrvatska može biti daleko bolja zemlja. Stvar je samo u kriterijima i očekivanjima.

Drugi način kako bi se ovo moglo iskoristiti je da se nađu pravi aktivisti koji bi zaista krenuli prikupljati potpise za ovaj referendum. Zamislite da narod počne pričati o tome i zaista razmišljati o tome što bi bilo da Hrvatskom privremeno upravljaju Švicarci, a u najboljem interesu Hrvata. Zamislite kroz koju prizmu bi nakon toga gledali sve poteze i izjave naših političara!

Drugi pristup. Drugi pritup bi zahtjevao malu investiciju od nekih 200 mil. eura, ali bi to bilo najbolje investiranih 200 mil. eura ikada (s jako brzim povratom).

Država bi u ovom pristupu odabrala 500.000 ljudi koji ne vladaju funkcionalno ni engleskim ni njemačkim i platila im intenzivan tečaj engleskog ili njemačkog, te im s 50% subvencionirala brz pristup internetu i kupnju odgovarajuće opreme ako ju nemaju (računalo ili još bolje jedan iPad ). Važno je da se radi o onima koji ne vladaju stranim jezicima pa se o stanju u svijetu informiraju isključivo iz domaćih depresivnih medija, koji su svi redom fokusirani na održavanje postojećeg stanja tako da lažno prikazuju da je svijet u krizi, pa ‘je stoga stanje u Hrvatskoj objektivno opravdano’ (raja to vjeruje). Jasno, klasa na vlasti (vladajuća i opozicijska politika, javni sektor) je jako zainteresirana za takvo stanje jer to ‘pokazuje’ da se ne moramo mijenjati, status quo im odgovara.

Jedini zadatak tih ljudi bi bio da tokom dva tjedna posvete barem pola sata dnevno surfajući po stranim informativnim websiteovima (kontrola bi se riješila nekom malom aplikacijom). A morali bi sami sudjelovati u kupnji opreme i pristupa internetu tako da se proberu motiviraniji.

Ovaj je pristup naročito dobar je bi dobio široku podršku i svih socijalista. Naime, prvo, oni se zalažu za što veću državnu potrošnju (kao ‘poticaj’), a ovime bi se našlo posla za jedan broj onih koji u državnoj administraciji ne rade ništa nego su samo uhljebljeni, kao i za one koji nisu uhljebljeni ali imaju premalo posla u ondosu na EU benchmark (nastavnici) i također nezaposlene nastavnike.

Drugo, ovo s iPadom bi također jako svidjelo socijalistima jer svaki pravi socijalist, iako ‘mrzi kapital’ jako voli iPhone i sve na ‘i’, a ako ne može doći do toga, onda barem Samsung ili nešto drugo. Iako je Apple najbogatija kompanija ikada, sa zalihama gotovine od 160 milijardi USD (rekli bi naši socijalisti: ekstraprofit!), većima od većine država na svijetu!

(Naravno, ovo ne muči poštenog socijalistu s iPhoneom, to je ipak civilizacijsko dostignuće koje ‘svakom poštenom intelektualcu pripada’, muče ga navodni ekstraprofiti, ili profiti uopće, koje ostvaruju domaće tvrtke u navodno ‘neoliberalnom’ hrvatskom gospodarstvu.)

Treći pristup bi bio na tragu drugoga, malo skuplji, ali s većom dugoročnom isplativošću. Naime, država bi odvojila 300 mil. eura da podijeli 500.000 grantova po 600 eura za putovanje (produženi vikend) u određene gradove EU: London, Beč, Pariz, Amsterdam, Stockholm, Kopenhagen. Građani bi sami sufinancirali s po 200 eura (da se proberu motiviraniji).

Uvjet za sudjelovanje bi bio da građanin u zadnjih 10 godina nije putovao u Zapadnu Europu (osim eventualno u šoping izlete do najbližih zemalja).

To su sve gradovi do kojih leti CA i s njima bi se za ovakve volumene mogla zasigurno dogovoriti low-cost varijanta, recimo 100 eur za povratnu kartu. Za ostatak bi našao pristojan smještaj, te platili obilasci kulturnih znamenitosti, ali još više značajnim simbola suvremenosti / blagostanja. Kao što vidite, svi ovi gradovi su na rijekama i nude i one zgodne brodske turističke ture, koje bi bile obavezne (jer naročito dobro prikazuju blagostanje, suvremenost i normalnost života).

Nakon takvog putovanja tim građanima bi bilo znatno teže ‘prodavati bureke’ o ‘propasti svijeta’, ‘krizi kapitalizma’, ‘svijetloj budućnosti socijalizma’, ‘nemogućnosti promjena’ itd., a koje su osnovna potka djelovanja praktički svih naših političkih aktera.

Iako u načelu ‘narod zaslužuje upravo takvu vlast kakvu ima’, jasno da se narod i ‘vlast’ sinhrono mijenaju, nekad je jedan, nekad duri korak ispred, a ovime bi narod skočio dva koraka ispred i onda bi ‘vlast’ morala napraviti 3.

+ + +

Prije nego prikažem 4. pristup vratimo se ipak na članak s kojim sam počeo. Neki moji prijatelji kažu da ovo uglavnom treba čitati između redaka. Recimo da je ovo poruka vlasti opoziciji ‘Znate, mi bi malo ipak, iako je prekasno – ali bolje ikad nego nikad! – u promjene, ali nemojte nas onda lupiti po glavi, znate trebamo koncenzus!’, ali mislim da je to malkice prenaivno. (Neću sada o onome što mislim da zaista treba iščitavati između redaka.)

Ali, u ovom članku vidimo jedan ključni simptom, koji naprosto vrišti da bude primjećen, a koji je zapravo temelj većine hrvatske bijede.

A to je pojam tržišta (i njemu blizak pojam sloboda). Nema ni najmanje dileme da je za konačni uspjeh homo sapiensa, sav odmak od katastrofalne bijede, i neviđen materijalni, kulturni i društveni napredak zaslužna tržišna ekonomija. Glupo je da uopće da u EU (a Hrvatska je u EU!) u 21. stoljeću o tome trebamo argumentirati. No, pogledajmo samo Švicarsku, Njemačku, Veliku Britaniju, Švedsku, SAD i usporedimo to s propalim konceptima netržišno orijentiranih društava (ili još bolje, koliko bi ona brzo i kako surovo propala da nisu mogli kopirati tehnologije od tržižnih). Pogledajmmo nejverojatan iskorak Kine i drugih azsijskih zemalja, a sada već i Afriku.

Pa uočimo da u hrvatskom političkom spektru nemamo ni jedne tržišno orijentirane stranke niti snage (sve su lijeve, populističke, neke svjesno, neke nesvjesno – pretpolitički). Znači, kao što sam već više puta pisao, naša politika je ‘pred-politika’, jednodimenzionalna. Sve su stranke socijalističke, a lijevo-desno se pozicioniraju po ideološkim/vrijednosnim temama. A u svakoj normalnoj državi u svijetu danas glavna dimenzija politke je lijevo-desno u odnosu na gospodarska pitanja.

Pa uočimo da su u normalnim zemljama i ‘lijeve’ i ‘desne’ stranke u pitanjima gospodarstsva znatno desnije (npr. u centru) od svih naših glavnih stranaka (recimo, njemački SPD je znatno ‘desnije’, zapravo u centru, od naših ‘desnih’).

I uočimo stoga da je stoga u gornjem članku potpuno besmisleno hrvatske ljevičare zvati ‘liberalima’. Naime, liberali se zalažu za osobne i ekonomske slobode, znajući da bez slobodnog tržišta nema ni osobnih sloboda. Sve su to slobode. I to sve Zapadne zemlje, naravno, razumiju. Jedini, ali jako loš, izgovor za ovakvo korištenje pojma su američki ‘liberals’, znači njihovo socijaldemokratsko krilo u Demokratskoj stranci, ali to je zaista pogrešna transplatacija pojma, naime postoji nešto što se zove ‘kontekstualni prijevod’. (Naravno, ne moramo govori da je tržišna orijentacija američkih ‘liberals’ i naših ljevičara kao dan i noć.)

Naime, zamislite sad da dođe delegacija njemačkih socijaldemokrata (koji su naravno ZA tržište) i onda ih NAŠI počnu uvjeravati da oni nisu ‘liberali’, a to je zato je su oni ZA tržiše, a da pravi ‘liberal’ treba biti protiv tržišta?!

No, u ovom članku vidimo i jednu zabludu (koja je odraz toga kako javnost shvaća temu) oko funkcioniranja proračuna. Autor kaže da iako je jasno da je jedan dio javnih službenika suvišan, te da čak i smeta (dakle ima negativnu vrijednost), ALI da bi ih bilo loše poslati u plaćenu prijevremenu mirovinu (odnosno davati im novac samo da ništa ne rade) jer bi se tako prikupilo manje poreza.

Pogledajmo, ako javni službenik radi za neto 100, recimo da mu je bruto 200. Razliku do bruto mu plaća država i država ih kasnije uzme kao ‘porez’. Dakle, neto ga plaća 100. Po čemu se to razlikuje od toga da mu naprosto plaća 100 a da on ništa ne radi?

Dolazimo do četvrtog pristupa, koji bi koštao svega 5 milijuna eura i bio daleko najisplativiji ulog u povijesti RH, a i šire. Naime, da država plati produkciju i emitiranje (na javnoj TV) serije dokumentaraca kao onih iz djetinjstva ‘Kako nastaje kruh’, ‘Kako nastaju automobil’ … ali s temama:
- Što je proračun i kako se puni
- Što je platna bilanca, a što vanjski dug
- Kako se formira kamata na vanjski dug, a kako ona u bankama
- Kako žive ljudi u razvijenim tržišnim ekonomijama (Austrija, Švicarska, Njemačka, Danska, Velika Britanija …)

U međuvremenu, u Francuskoj

U našim medijima je prošla potpuno nezapažena vijest da se u najsocijalističkijoj zemlji Zapada, gdje je ujedno i na vlasti socijalistička stranka, Francuskoj, događa ovo (iz FT):

France’s government is to freeze welfare payments temporarily and sustain a freeze in civil servants’ pay as part of its commitment to cut public spending by €50bn over the next three years.

Spelling out details of the cuts for the first time, Manuel Valls, the new prime minister, said on Wednesday: “I owe the French people the truth. We cannot live beyond our means. And we must break the train of debt that, progressively and stealthily, is tying our hands.”

Mr Valls repeated the Socialist government’s commitment to hit the target, already twice delayed by Brussels, despite earlier indications by Mr Hollande and other ministers that they would seek more leeway.
….
Addressing the public, Mr Valls emphasised it was in France’s interest to reduce public spending, which has reached 57 per cent of GDP, and its debt, which has soared from 65 per cent of GDP in 2007 to more than 90 per cent.

Znači socijalistički premijer najsocijalističkije zemlje Zapada govori da je život u skladu s mogućnostima državni interes. Kod nas kažu da je to interes birokracije EU, a zadatak državne vlasti da je štititi narod od tih nerazumnih zahtjeva.

Plin win-win

Imamo ovu vijest Skinute rukavice, Ina i Vrdoljak u plinskom ratu: “Danas na rasporedu zadnji krug dražbi Ininog plina iz skladišta Okoli. Cijena pala sa 2,29 kuna na 60 lipa po kubičnom metru…

Ima li neki razlog da odgovorni u Vladi ne naprave ovdje win-win? Popuste INI i spase je od velikih gubitaka (na koncu, ipak je pola naša), a za uzvrat INA odustane od obaveza po plinskom ugovoru za Pertrokemiju (ovako odokativno mi se čini da su upravo te neke veličine)? Ili dobije INU da za preostali iznos obaveze dokapitalizira Petrokemiju uz istu premiju na cijenu uz koju joj prodaje plin?

Pa to mi se čini elementarno, pregovati kolateralno, a ne direktno. K tome, uspjeh u ovakvom konkretnom dogovoru bi zasigurno donio goodwill u glavnim pregovorima, a i s neprijateljima je uvijek tim bolje imati što više goodwilla? Ima li netko u Vladi da razmišlja državnički?

Pomalo se hvata

Iako u svim političkim ‘opcijama’ (a u biti za sada radi većinom radi samo o jednoj, uhljebnički određenoj; političke ‘opcije’ se uglavnom obraćaju svojoj uhljebničkoj bazi: NAJSTROŽE ČUVANA TAJNA IZBORA Stranke nakon svakih lokalnih izbora zaposle 10.000 svojih ljudi u općine, gradove…, računajući da ‘defaultne’ glasove svog ‘biračkog tijela’ koje se ‘prirodno’ dijeli po ideološkim/vrijednosnim pitanjima), ipak se nešto od onoga što pišemo mi (mislim i drugi autori osim mene, kao antun, dandy …) i drugi, ovdje i na nekim drugim mjestima.

Evo npr. Premijevo izjave koja je prošla nezapaženo:

“(A) Cijena kvadrata će pasti na 1000 eura i što je bilo bilo je, kazao je Milanović, a dodao je da (B) sustav i država koja potiče rentijersku ekonomiju, krivo odgaja ljude. “

Ovo je zaista iznenađujuće da jedan političar otvoreno progovora o rentijerskom mentalitetu.

Puno puta sam pisao o prokletstvu rentijerskog pristupa, zbog kojeg država nije bankrotirala već 7 puta (naime, turizam nas drži iznad vode, a nezarađena komponenta ‘sunca i mora’ te naslijeđenih investicija iz socijalizma dominira), ali zbog kojeg nismo ništa ni naučili, promijenili se (a mijenja se onaj tko se ne mijenja), recimo u Jutarnjem:

Naša je depresivna ekonomija određena potrošnjom tuđeg novca i sitnim rentijerstvom, pri čemu ono ima dva dominantna aspekta.

Prvi je prihod od turizma, u čemu je i dalje prevladavajuća ‘nezarađena’ komponenta, ona koja se sastoji od skupljanja vrhnja sa ‘sunca i mora’, a bez kojeg bismo do sada više puta bankrotirali.

Drugi dio sitnog rentijerstva je sustav ‘uhljeba’, vojske ljudi koji se nakon svakih izbora zaposle na suvišnim radnim mjestima u javnom sektoru i, uglavnom bez mjerenja uspješnosti, su mogli računati na iznadprosječne plaće i neopterećujuća namještenja. Ovome treba dodati i veliku kastu povlaštenih tvrtki iz privatnog sektora koje su lagodne rentijerski živjele od ‘uspješne suradnje’ s javnim.

ili početkom godine u Večernjem (nije se pojavilo na webu):

Kako bi se Pikettyjev analitički okvir mogao primijeniti na Hrvatsku? Kod nas, u ex-socijalizmu, stvari osobito nisu jednostavne. Paradoksalno, socijalistička politika širenja vlasništva nad stanovima dovela je do demokratizacije kapitala pa 9 od 10 ljudi ima neki kapital. No, to nas dovodi do vrlo bolne činjenice, čije samo spominjanje podiže tlak, pa čak i bijes (ali molim da ga ne usmjeravate na mene). Riječ je o tome da su nekretnine zapravo hrvatski problem broj 1. Mnoge hrvatske obitelji pokušale su podebljati svoju kapitalnu stranu ogromnim ulaganjima u stambene nekretnine (rentna imovina – kapital) a na račun svog budućeg dohotka (rad) uz visoku kamatu (rentu koju plaćaju drugima) ali su u toj kapitalnoj igri izgubili jer su cijene nekretnina pale, bez izgleda da se u dogledno vrijeme vrate na pred-krizne razine. A zadužili su se jako skupo. Ne ulazim u motive i okolnosti. Naprosto je činjenica da su mnogi pri tome izgubili veliki kapital, što ih sada znatno osiromašuje jer veliki dio dohotka moraju kroz visoku kamatu, a na izrazito visoku cijenu tih nekretnina, plaćati vlasnicima kapitala kao rentu. To je paradoks nekretnina u Hrvatskoj koje su ljude, umjesto da ih oslobode, velikim dijelom porobile.

Paradoksalno, vlasništvo nad precijenjenim nekretninama kupljenim preskupim kreditima možda je i glavni uzrok osiromašenja ‘srednje’ klase (mnogi odvajaju i pola dohotka za otplatu rate nekretnine, čija vrijednost pada!). Naravno, ovdje je tanka je linija između pitanja sloboda i vladavine prava (svatko je dobrovoljno ušao u ugovor) i šireg društvenog problema koji značajno doprinosi nejednakosti i društvenoj nestabilnosti. Time nadilazi ekonomske i pravne okvire i postaje šire pitanje pravednosti i društvene i političke mudrosti. Stoga smatram da je ispravno uplitanje države koja bi širokim potezima pomogla riješiti ovaj veliki problem. Primjerice, mogućnost napuštanja lošeg kredita uz ‘povrat ključeva’ bila bi jako važna stvar.

A o stanju tržišta nekretnina sam puno puta pisao, kao što znate mislim da pad cijena nije ni blizu kraja. Napominjem da ovdje Premijer ima na umu vjerojatno svoje okružje, ljudi koji su odrasli u centru i širem centru Zagreba, naime pad je toliki već sada da se na periferiji grada stanovi mogu komotno kupiti ispod 1000 eura po m2, a o drugim dijelovima Hrvatske ne moram ni pričati.

Zato ipak trebamo pisati i objavljivati.

Skoro svim našim političarima je gospodarstvo ‘ono neugodno što ide uz politiku’ (tako se SDP i riješio tog tereta dajući ga ‘kao vrući krompir’ skoro u potpunosti svom malom koalicijskom partneru). Iako je ono evidentno osnova sve druge politike (Firenza nije bila bogata jer je bila ‘kulturna’, nego je bila kulturna jer je bila bogata).

Bez sumnje, i od naših stranaka ćemo uskoro doživjeti ovako državničke izjave kao što ih čujemo iz Srbije jučer: Vučić je na sjednici Glavnog odbora SNS najavio kako će “u sljedećih godinu ili dvije svi živjeti teško i morati trpjeti dok Srbija ne stane na zdrave noge”. A to vam nije zato jer bi sprski premijer manje volio Srbe nego naši političari Hrvate, ili zato jer se meni tako ‘hoće’ nego zato jer su takve činjenice. A činjenice su:

“Problem socijalizma je da na koncu potrošiš sve tuđe novce”.

I zato, na žalost, osim na riječima, političari ne mogu ‘braniti narod od teških zahtjeva EU’ jer je to ‘ubij glasnika’. Problem nije u EU koji od nas traži ‘štednju’ nego je problem u:
- enormnnim dugovima koje moramo vraćati (a koji su bili uglavnom korišteni za robu široke potrošnje, uklj. aute, i neproduktivne investicije u nekretnine)
- devastiranoj kapitalnoj i proizvodnoj bazi
- devastiranim ljudskim resursima uz intenzivno iseljavanje najboljih
- izrazito maloj zaposlenosti unutar aktivne populacije koja je pak patetično mala
- devastiranoj mentalnoj okolini (prezir prema poduzetnišvu i ‘kapitalizmu uopće’)
- ogromnim kamatama koje nam žderu velik dio BDP-a

Tako da je bitno da pišemo i pomognemo političarima da se osjećaju ‘manje sami’ u teškim trenucima koji su pred njima.

Nedjeljni komentari

Niz sjajnih Antunovih komentara (naš možda najbolji politički komentator) imate ovdje:

- O gospodarstvu i građanima
- O Socijaldemokraciji u RH
- O reformama i ‘odustajanju od štednje’ u Italiji i što to znači za Hrvatsku
- O indoktrinaciji
O perspektivi

Potražite i ostale.

Jučerašnji veliki članak Mirjane Kasapović u Večernjem je pak kao da ga je pisao Antun, s micanjem 50% oštrice (ipak je to mainstream medij) i malo uljepšavanja, pročitajte.

Turizam – još podataka

1. Danas imamo ove vijesti o ulaganjima Dogus grupe. Jedan luksuzni hotelčić od 56 soba u Dubrovniku i jedno ulaganje u hotel s 5* u Zadru plaćaju 80 miliona eura, ovdje. Enterprise value naše najveće turističke tvrtke, VAH je, kako sam neki dan računao, oko 1,2 mlrd. eura, odnosno oko 155 mil. eura. A kao što znamo, Valamar ima dosta imovine upravo u Dubrovniku, pri čemu će novi hotel President 5* imati 292 sobe. Ovdje su ostali hoteli u Dubrovniku.

2. Danas je objavljeno i da je dobit Istraturista u 2013. 72,4 mil. kn. Po postojećim (zadnjim) cijenama je to P/E svega 11, iako je važan hotel Adriatic bio obnavljan usred sezone (Istraturist zatvorio Hotel Adriatic usred sezone, sprema se prodaja?).

Napominjem da je HT, koji se uglavnom smatra kao ‘cash cow’ dionica, koja redovito isplaćuje velike dividende (pa je važno da ima mali P/E) ima P/E od 9,40.

Pri čemu je ‘trenutni’ P/B ISTT 1,07 (zadnja zabilježena cijena je 170 kn, prije skoro godinu dana). Nebitno je kad je ostvarena ova zandnja cijena, ona je samo poveznica koja nam povezuje dobit i BV.

No, kao što znamo, većina velikih hotelskih tvrtki ima velike investicije, koje trebaju povećati prihode i profitabilnost. Plus imamo ono što nazivam ‘asset play’, naime mogućnost direktne ili indirektne monetizacije imovine (na ime čega je ARNT planirao, pa odustao, od isplate 280 kn po dionici).

Pri tome, P/B KORF je 0,78. P/B ARNT je 0,83. Itd.

3. U međuvremenu, neki investicijski fondovi su se počeli ‘micati’. Pogledajte ovdje i vidjet ćete (sortirajte po ’2014. %’) da su prva tri imala lijepe prinose u 2014. i – zanimljivo! – sva tri jasno iskazuju turističke pozicije u Top 10.

S druge strane imamo paradoks (barem za mene) jednog fonda koji se zove ADRIATIC Equity, koji u top 10 ne iskazuje ni jednu turističku poziciju na Jadranu (=Adriatic). On ove godine ima gubitak od 3,43% i slično otužnu izvedbu u zadnjih 5 godina, ovdje. Vjerujem da je ljudima u prodaji jako teško objasniti klijetima koji pitaju zašto nemaju ništa u top 10 u u zadnje vrijeme najatraktivnijoj investicijskoj klasi u RH, ili čak u široj regiji, naime pogledajte ovdje izvedbu indeksa CROBEXturist. S druge strane, ako dobro vidim, neki od fondova na vrhu liste već imaju lijepi tok uplata u fondove.

Napomena: Imam dionice KORF, RIVP, VLHO i ARNT i ovo nije ni u kom slučaju preporuka za njihovu kupnju ili prodaju. Moje računice i razmatranja mogu biti netočni i nesuvisli, stoga se nikako pri mogućim invsticijskim razmatranjima nemojte oslanjati na njih, nego na vlastite procjene i/ili ovlaštenih invsticijskih savjetnika.

Turizam: Asset play, dodatak

Kako izgleda kvazi rizična arbitraža za investitore.

1. Više puta sam pisao kako smatram da su turističke dionice u RH u načelu manje rizične nego štednja u hrvatskim bankama (naravno, ovo je samo moj stav i ne znači da sad trebate uzeti novce iz banaka i staviti ih u turističke dionice, zbog više razloga, o čemu pišem niže).

Pogledajmo u tu svrhu najprije kamatne stope koje je Riviera Adria (EIVP, kojeg kao holding drži KORF, kojeg kao holding drži VLHO) plaćala 2012. (za ovo imamo detaljne podatke, kasnije se vraćam na 2013.).

2. Najprije iznosi kredita i rasponi stopa:

krediti rivp

Zatim navod kolika je prosječna stopa:

kamatne stope rivp

Kamate koje plaća RIVP su u 2012. bile radikalno niže nego je stopa po kojoj se mogla zaduživati RH! Naime, ovo su prinosi na hrvatske državne obveznice sredinom i krajem 2012. (sredina za prosječnu stopu, kraj za preostali kredit). Pri čemu se iz gornjega čini da je prosječno preostalo trajanje kredita za RIVP preko 3, možda 4 godine, a možda i više. Izvor je Erste.

Sredina:

drz obv sred 2012

Kraj:

drz obv kraj 2012

3. Kako je to moguće? Dva su razloga:

A. Općenito niske stope komercijalnih kredita za hrvatska turistička poduzeća (uočite npr. gore da su svi krediti u EUR u rasponu 1%-4%)

B. Vrlo niske stope kredita od HBOR. Primjerice, kao što znamo KORF je započeo veliku investiciju na otoku Sv. Nikola kraj Poreča. Kamate na kredite za projekte na otocima su, kao što možete vidjeti ovdje, 1%, a rok je ako dobro razumijem 17 godina s 4 godine počeka. Valamar npr. ima veliku investiciju na otoku Sv. Nikola kraj Poreča. Kao što vidite, i ARNT koristi HBOR, valjda je tu kamata 3%?

Sad pogledajte, ako je kredit na 17 godina, s počekom oko 4 i otplata u jednakim ratama, ako vrlo grubo lineariziramo vidimo da je neko prosječno dospijeće kredita oko 10 godina. Trenutno nemamo benchmark obveznicu u euro na 10 godina, ali već i 8-godišnja na euro s valutnom klauzulom je na oko 5%, izvor opet (aktualno) dnevno izvješće Erste.

A razlika od 4% na 10 godina je kao da je netko dao 33% diskonta na glavnicu (2% dovodi do nekih 18%).

4. No i u čisto komercijalnom dijelu, iz gornjega slijedi da hrvatske turističke tvrtke plaćaju manju kamatu od države. A što se tiče veće ‘sigurnosti’ ulaganja u dionice, tu ipak stvari ovise ponajviše o cijeni. A kao što sam više puta obzrazložio, smatram da su dionice boljih hrvatskih turističkih tvrtki. Zanimljiv komentar imate i ovdje danas od ajvika.

Kvalitativno, zamišljeni scenarij koji sam opisivao je sljedeći, recimo zamislimo neki kataklizmični scenarij, tipa da država bankrotira (i u tom trenutku skoro sigurno se ‘zamrzava’ štednja u bankama, ako ne i nešto gore) ili nas osvoji neki neki osvajač. Međutim, hoteli i dalje stoje u Dubrovniku i Istri. Primjerice, kao što vidite ovdje na Bloombergu, turizam je u Grčkoj već i prošle godine imao rekordnu godinu, a rekord se opet očekuje i ove.

Čak i totalni financijski potop u Hrtvatkoj, koji bi možda primorao vlasnike da prodaju kompanije (recimo, izgube kreditne linije od banaka), mislim da ne bi bio tako loš, jer ne sumnjam da bi se za naše najveće turističke kompanije odmah formirao red zainteresiranih kupaca (vidjeli smo kako je velik interes za drugorazredne).

E sad, visina premije na rizik u stvari znači (u grubo) vjerojatnost kranje negativnog ishoda, pa su ova gornja razmatranja relevantna i za stanja kad je premija na rizik RH ‘svega’ oko 3% ili 4%.

5. Ovaj je članak motiviran napomenom koju sam dobio od jednog našeg čitaoca (hvala!), a to je da sam EV u prethodnom članku pogrešno računao (istina), što mogu opravdati time da sam samo u grubo htio pokazati nesrazmjere. Naime, radi se o tome da pri računanju vrijednosti duga trebamo uzeti tržišnu vrijednost duga, a ne knjigovodstvenu. Ako tvrtka plaća vrlo nižu kamatu od tržišne, onda je, naravno, vrijednost tog duga manja, pa je EV još manji. To je u svakom slučaju za kredite HBOR.

Međutim, ovdje dolazimo do skliskog terena ako se pitamo o tržišnoj vrijednosti ostalih kredita? Da li je ‘tržišna’ ona koju plaćaju te hotelske kuće ili one koje bi bile primjerene za tvrtku u državi u kojoj je (državna premija + premija za trgovačka društva) – naravno, ovo izlazi izvan klasičnih paradigmi u kojima je kreditni rizik subjekta u državi mogoa biti samo veći od državnog. Što ako je manji?

Na taj način, vidimo da ‘stadardna bankarska’ ili preuzimačka metrika EV/EBITDA pomalo gubi smisao. Jasno, nerazumijevanje tehničkih ‘suptilnosti’ je i navelo mnoge koji znaju ponešto o financijama, a ne znaju koliko ne znaju da zaključe još prije 3 ili 4 godine da se ‘ulaganje u turističke dionice ne isplati’ (jer da se ‘ulaganje u turizam ne isplati, jer za nve projekte je EV/EBITDA npr. veći od 12′).

To znači da su u valuacijama ponekad potrebne skroz nove paradigme, koje mogu dati potpuno drugačije rezultate.

6. Naravno, analitičari se suočavaju s tehničkim problemima kad (ako!) i razumiju ove probleme. Recimo koji WACC uzeti za valuaciju turističkih dionica? Ako je cijena duga vrlo mala (manja od državnog RFR), kako ostaviti veliki trošak kapitala? (Standardno recimo premiju za kapital od 6%, uz umnožak s odgovarajućim ‘beta’). Tu je odmah prvi problem. Valuacija treba uzeti u obzir stvarnu vrijednost tvrtke, a ne ono što piše u knjigama. Što ako je imovina značajno potcijenjena? Da li bi trebalo najprije korigirati za tu vrijednost. Ali onda u valuacijskom modelu se sve mijenja, uključivo i WACC?

Drugo je (u biti ono prethodno) značenje WACC, što ako je rizik tvrtke manji od rizika države?

Treće je famozna beta. Oni koji jako malo znaju ovladali su tehničkim načinom računanja beta iz prošlih cijena i oni nemaju dilema (ne zna i ne zna da ne zna). Međutim, znamo da je beta teorijski dobro definiran pojam, ali u biti neizračunljiv. Jedna aproksimacija je računanjem iz tržišnih cijena (u odnosu na indeks). Tu u startu imamo velik problem, koje razdoblje odabrati (razna razdoblja mogu dati radikalno drugačije rezultate. Jasno, poznat je problem da se beta mijenja (ovisno npr. o strukturi pasive).

No, što ako objavljeni indeks u stvari nije dobar benchmark (kao što je slučaj kod nas)?

Što ako dionica ima radikalno veliku alfu koja onda svojom neurednošću proizovdi veliki ‘šum’ koji se može zamijeniti za veliki beta?

Itd.

Mislim da je u slučaju naših turističkih dionica u stvari odgovor sljedeći: beta je u stvari vrlo mali, značajno manji od 1. Vrlo mali beta bi u stvari mogao računski konsolidirati tehničke aspekte standardnih valuacijskih modela s onime što znamo ‘na prste’. Jasno, ovdje sam do sada davao puno argumenata ‘na prste’ koji su bili daleko ispred svog vremena, na način da ih profesionalni analitičari naprosto nisu mogli pokopčati (još, koliko znam, nemamo ni jedan ozbiljan research za neku turističku dionicu?!), ili, za neke, možda naprosto ‘guranje pod tepih’ te neugodne situacije da si ne mogu modelima objasniti ono što je očito.

S druge strane, jasno, analitičari imaju i komunikacijski problem, oni su i komunikatori. Kako nekom strancu objasniti sve ovo? Ali naravno, to ih ne ekskulpira od činjenice da nisu napisali NIŠTA. Kao što znamo, zločin propusta je često veći od direktne greške. Međutim, u zatucanim zemljama poput naše to se još uglavnom ne razumije.

Ipak, kao što vidimo, ljude koji vode najuglednije svjetsko ime prisutno u Hrvatskoj (Allianz) to nije sprječilo da u top 10 pozicija pokažu nakon KORF još dvije turističke pozicije: Plava laguna i Arenaurist, ovdje. Drugima iz nekih ipak značajno manjih ‘brendova’ će biti sve teže skrivati se iza mantri da su turističke dionice ‘neinvestabilne’ zbog npr. lošeg korporacijskog upravljanja (iako Nexe, Ingra i ostali jesu).

Napomena: Imam dionice KORF, RIVP, VLHO i ARNT i ovo nije ni u kom slučaju preporuka za njihovu kupnju ili prodaju. Moje računice i razmatranja mogu biti netočni i nesuvisli, stoga se nikako pri mogućim invsticijskim razmatranjima nemojte oslanjati na njih, nego na vlastite procjene i/ili ovlaštenih invsticijskih savjetnika.

Turističke dionice – još podataka za procjenu

1. Najprije sljedeće “Jedna od glavnih uzdanica hrvatskog turizma, grupacija Valamar u posljednjih je 13 godina uložila ukupno dvije milijarde kuna u obnovu i izgradnju svojih objekata.

p.s. 12:21. Upravo imamo i ovo: Grupacija Valamar od sezone očekuje bolje rezultate od lanjskih.

Pitanje je što se točno misli pod ‘grupacija Valamar’, ali skoro sve objekte Valamar drži u Valamar Adria holdingu (VAH / KORF), u svakom slučaju valjda sve u što je ulagao (u Valamar grupi se drži neko zemljište itd.). No, uočite da VG ima manjinski udjel u Riviera Adria (RIVP).

Pogledajmo međutim koliki je ‘enterprise value’ cijelog VAH (KORF). To znači koliko danas tvrtka vrijedi svih udjelnicima (dioničarima + kreditorima). Iliti koliko bi ‘koštalo’ bi netko htio preuzeti cijele operacije ali tako da ujedno otplati sve dugove. Standardna mjere pri preuzimanjima kompanija je npr. EV/EBITDA.

Imamo: EV = tržišna kapitalizacija + dug + manjinski interesi – gotovina na računu

Prema zadnjim dostupnim podacima (za bilancu ovdje, trebate gledati konsolidirane tablice od stranice 17), za tržišne podatke ovdje:
- tržišna kapitalizacija KORF je 1,22 mlrd. kuna
- tržišna kapitalizacija RIVP je 1,55, kako KORF ima 73,19%, a trezorskih je 2,99%, to je manjinski udjel u RIVP nominalno 23,82%, a realno 23,82% / 0,9701 = 24,55%, te je njegova vrijednost 24,55% * 1,54 mlrd. = 0,38 mlrd. kuna
- za ‘dug’ uzimam sve dugoročne obaveze (715 mil.) i kratkoročne obaveze bankama i financijskim institucijama (130 mil. kn) = 0,85 mlrd. kuna
- novca i kratkotrajne financijske imovine je 0,28 mlrd., a evidentno tome možemo pribrojiti i dugotrajnu financijsku imovinu (= dani zajmovi povezanim poduzenicima, što nije subjetku konsolidacije, nego valjda majci ili sestri, te ulaganje u dionice, što su većinom utržive dionice KOEI) u iznosu od 0,15 mlrd.

Dakle, EV = 1,22 + 0,38 + 0,85 – 0,43 mlrd. = 2,02 mlrd.

Ako nisam pogriješio, EV je točno koliko je Valamar uložio u objekte u zadnjih 13 godina.

No, ako čitavo poslovanje ‘vrijedi’ samo koliko je u tih 13 godina uloženo, gdje su sve ostale stvari (objekti, kapaciteti koji su već postojali, bilo u sadašnjem obliku, bilo kao osnova za nadogradnju/unaprijeđenje), gdje je sva dobit (tj. u biti operativni tok novca), gdje je buduća vrijednost koju će to sve generirati (uz pretpostavku da Valamar može i zna investirati profitabilno, a čini se da znaju).

2. Drugi zanimljiv datapoint možemo vidjeti kod tvrtke koja ide u privatizaciju, Hoteli Maestral. Kao što možemo vidjeti ovdje, oni imaju svega 497 soba, u prosjeku ispod 3*, uz trenutnu tržišnu kapitalizaciju od 124 mil. kn, pa ga tržište vrednuje s 240.000 kn po sobi, odnosno 32.500 eura po sobi.

Uočite da se u te hotele zadnjih godina vrlo malo ulagalo: 2008.-2012. je ovdje, a 2013. ovdje.

No, materijalna imovina je u bilanci 193 mil. kn, odnosno preko 50.000 eura po sobi. Sad će biti vrlo zanimljivo vidjeti da li će investitori u privatizaciji biti spremni platiti cijenu sličnu ovoj tržišnoj (=0,94 BV) ili BV ili čak više.

Jer ako plate cijenu oko ove, slijedi da i oni vrednuju postojeće operacije, uz opcije širenja, barem 50.000 eura po ključu. Jasno to je onda izvaredan datapoint za ostale ‘turiste’.

3. Pri ovome podsjećam da je ARNT uložila ili ulaže samo u preuređenje dva objekta 42 mil. eura, Park plaza Histria 22 mil. eura, 17 mil. eura u Belvedere u Medulinu), tržišna kapitalizacija joj je 71 mil. eura, EV valjda oko 120.

Međutim, Arenaturist ima oko 20.000 smještajnih mjesta, od čega oko trećinu u čvrstim objektima, ostalo u kampovima. Neka je to u čvrstim objektima oko 3.000 ‘ključeva’.

Sada:
A. Svatko može staviti svoju procjenu vrijednosti na ‘ključeve’ u čvrstim objektima

B. A što se tiče kampova, tu se kao benchmark može uzeti Turisthotel, kojem je glavina vrijednosti upravo kamp (pa imamo izoliran prikaz koliko kamp jest / može biti profitabilan). Turisthotel ima “590 apartmana u kategoriji 3* i 4*, 250 klimatiziranih mobilnih kuća, 1 500 opremljenih kamp parcela“.

S druge strane, uočite da samo kampovi Stoja, Kažela i Medulin imaju oko 3.000 parcela i 420 kućica.

Meni zaista čudno u usporedbi s gornjim, TUHO ima tržišnu kapitalizaciju oko 15% veću od Arenaturista. Objekti Arenaturista su ovdje: hoteli, turistička naselja, kampovi, kučiće u kampovima.

4. Nedavno sam čuo neke (po meni) zaista kreativne argumente onih koji su propustili uložiti u turističke dionice, a sada im je teško ‘pregristi’. Dojam mi je da čim je situacija eksplicitnija, argumenti postaju ‘zanimljiviji’. Naime, da se ‘u turističke dionice ne isplati ulagati jer je ROA jako mali, mala dobit s obzirom na sve te kapacitete, oni se slabo iskorištavaju.’

Taj argument je, naravno, pogrešan iz dva razloga.

Prvo, bez obzira na aktivu, svatko može pogledati tok novca dioničarima ili dobit (uz pretpostavku da dobit nije stečena nekim manipulacijama, nego upotrebom aktive). Kao što vidimo, KORF već sada ima EV/EBITDA svega 6,50. I još su javno napisali da velik dio investicijskog održavanja stavljaju u trošak (time značajno smanjuju EBITDA).

Po toj ‘logici’ bi hrvatske turističke tvrtke vrijedile još manje da imaju npr. 5 puta više imovine a trenutno istu dobit.

Drugo, upravo je poanta u velikoj imovini koja se može monetizirati na ovaj ili onaj način (primjerice, kad je GS prije 6 godina htio isplatiti dioničarima 280 kn po dionici). Mediteranski konkurenti, a i inače turističke tvrtke u svijetu uglavnom nemaju 100% imovine kojom upravljaju. Pogledajmo recimo situaciju za Meliu na kraju 2012., naime koliko imaju djelomičnih udjela:

melia udjeli

Nisam proučavao detaljno, ali ako je ovako puno onih gdje ima 50% ili manje, vjerojatno ih ima i puno gdje ima preko 50%, ali nema sve. A tko su su-ulagači u tu nekretninsku imoivnu? Recimo, razni nekretninski fondovi itd.

To znači naše velike turističke tvrtke imaju veliku rezervu u financijskom restrukturiranju poslovanja. Zašto primjerice danas-sutra ne bi ulagači u te nekretnine (kroz izdvajanje u posebne kompanije ili izdavanje obveznica koje bi bile sekuritizirane tim nekretninama) bile mirovinski fondovi ili neki veliki svjetski nekretninski fondovi.

Stoga smaram da ovi argumenti ipak spadaju u domenu ‘bihevioralnih financija’, a manje financijske analize.

Napomena: Imam dionice KORF, RIVP, VLHO i ARNT i ovo nije ni u kom slučaju preporuka za njihovu kupnju ili prodaju. Moje računice i razmatranja mogu biti netočni i nesuvisli, stoga se nikako pri mogućim invsticijskim razmatranjima nemojte oslanjati na njih, nego na vlastite procjene i/ili ovlaštenih invsticijskih savjetnika.

Slučaj Petrokemija razotkriva svu bijedu lokalne politike

Napomena: Bojim se da bih zbog podataka objavljenih u člancima na ovom blogu (iako su potpuno javni, ali zanemareni) sada opet mogao imati ‘problema’ (prijetnje, neutemeljene prijave Hanfi, pa onda ‘razvaljivanje’ po medijima, itd.), pa molim čitaoce i hrvatsku javnost da me u tom slučaju aktivno podrže. Napominjem da sam dobio prijetnje od ljudi koji su se predstavili kao najbliža rodbina nekih aktera ove priče (a iznosim samo činjenice), kao što su ih od ljudi koji se predstavljaju kao njihovi bliski prijatelji dobili i neki novinari.

+ Senzacionalna istina o plaćama u Petrokemiji i ulozi sindikata

Neki su možda pomislili da se Petrokemija ‘događa’ slučajno baš u županiji nesretne županice. Ipak, pogledajmo sljedeće. Da li bi sve ovo bilo moguće u županiji s nekim boljim županom/županicom?

I. Bijeda lokalne politike

A. Jučer se napokon, nakon šutnje u zadnjih godinu dana, ovim patetičnim pismom oglasio g. Andrija Rudić, gradonačelnik Kutine. U njemu moli ministira Vrdoljaka da nešto učini, ali, koliko razaznajem i nešto kao malo prijeti. Primjerice molba (velika slova njegova):

” … i apelirati da se ŠTO PRIJE NAĐE RJEŠENJE ZA PETROKEMIJU. Ovakvo neizvjesno stanje NEODRŽIVO JE I NEIZDRŽIVO.”

Zanimljivo, kaže da ima podršku svih, ali ne navodi najvažniju instituciju ili para-instituciju u Kutini, famozni ‘Stožer’: “Siguran sam da za ovakve stavove imamo potporu svih vijećnika Gradskog vijeća i da ćemo za naše napore imati podršku svih radnika, sindikata i udruga u Petrokemiji, kao i svih stranaka u Kutini.”

Realan prikaz te patetične intervencije ima Kutinanews.

B. Tko je Andrija Rudić?

Njegova eksplozivna politička karijera je usko vezana uz županicu Merzel.
- Kao što možete vidjeti, do 2009. je ‘obnašao’ dužnost Direktora turističke zajednice Kutine
- 2009. Katapulitran je u političku karijeru kao nezavisni kandidat na listi Lovrić-Merzel i postaje zamjenik županice; tu ga prate i skandali koje sada znamo bolje iščitavati: Rudić pokazuje masnicu nakon sukoba s Marijanom Petir, a spominje se i 1.500 jaja koja su navodno ukradena
- Lokalni mediji špekuliraju da ga gđa. Lovrić Merzel priprema za svog nasljednika (ako dobije mjesto u Vladi): Priprema li Lovrićka svoga nasljednika?

C. Što radi i koje interese zastupa Andrija Rudić?

Ovdje možemo vidjeti da mu su najistaknutiji likovi u njegovoj ‘širokoj podršci’ za gradonačelnika Kutine (u koju je fotelju skočio s mjesta zamjenika županice) gđa. Merzel i g. Jagušt:

rudic podrsla jagust

A u svom programu kaže, ovo zvuči kao neka lokalna ‘šifra’: “Svoje sam stavove o Petrokemiji jasno postavio još 1998. godine.

Što se dogodilo 1998. godine? Ovdje kaže: “Klaus podsjeća i na sporazum iz 1998. prema kojem država mora ostati većinski vlasnik Petrokemije.”, te u istom članku piše:

“Radnici su još 1998. godine čistim fizičkim otporom izborili da država ostane vlasnikom 51 posto dionica kompanije. Ostalo je pušteno u prodaju radnicima i bivšim zaposlenima u Petrokemiji.”

(Kao što znamo, kasnije kad su dobili dionice, radnici su ih uglavnom špekulativno prodali.)

D. Treba li nas čuditi što je g. Rudić sve do sada šutio, usprkos skandaloznim stvarima koje sam naveo u prethodnom članku Prava drama u Sisačko-moslavačkoj županiji? A kaže da “Tu se ne radi samo o 2.100 izravno zaposlenih u Petrokemiji, već o oko 10.000 ljudi koje Petrokemija hrani. Obraćam Vam se, prije svega, zbog tih ljudi.” Zašto je šutio?

E. Trebamo se svi zajedno zapitati, u čemu je problem s privatnim vlasništvom poduzeća? Zar ne bi Kutini bilo daleko bolje da je tvrtka privatna i prosperitetna, da je zaposlenih daleko više i plaće veće, pa onda i porezi i proračun Kutine? Kome i zašto odgovara državno vlastištvo? Da li bi se u privatnoj tvrtki mogao potpisati ovaj devastirajući plinski ugovor ili se dogoditi katastrofalni pomor radnih mjesta o kojem pišem niže?

F. Važno. Napominjem da nas je pri slučajnom susretu upoznao jedna dobronamjerni poznanik, koji je gradonačelniku savjetovao da me primi na razgovor, kao jednog on najznačajnijih investitora u njegov grad. To sam zdušno prihvatio i rekao sam mu da nemam namjeru ništa lobirati i sl. nego mu samo dati pogled koji on možda nema na zbivanja u toj tvrtki presudnoj za Kutinu. Nažalost, gradonačelnik se kasnije odbio naći sa mnom. Zašto? Zašto se gradonačelnik ne želi naći s investitorima?

II. Da bismo u potpunosti razotrkili bijedu lokalne politike i štetu koja je načinjena Petrokemiji i Kutini, pogledajmo ovu analizu plaća i broja zaposlenih u Petrokemiji. Što mislite da li bi se i ta mini-katastrofa dogodila da je tvrtka bila privatna. Ne zaboravimo da je ovo napisano prije dvije godine i gospodin Rudić je zaigurno i to vidio. Svejedno, on je šutio, i ‘stoji na stajalištima iz 1998. godine’. Jadna nam majka s takvim političarima koji su ‘zakopani’ u prošlom tisućljeću!

Molim uočite kako sam u točki 7 pisao o budućnosti Petrokemije. Svejedno, gradonačelnik me nije htio primiti ni na razgovor, a ostao je na ‘stajalištima iz 1998.’

(slijedi dio teksta objavljenog 16.4.2012.)

+ + +

5. Analiza zaposlenih i plaća u Petrokemiji.

A. Gospodin Kluas kaže da ‘radnici Petrokemije nisu idioti‘ (nema sumnje, članak objavljuje njegovo pamfletsko glasilo, neki ‘Danas’). I ja mislim da nisu, a neki koji su manje vični brojkama će vjerojatno biti šokirani sljedećim prikazima. g. Klaus se inače predstavlja kao veliki zagovornik prava radnika, zapošljavanja, potiče strah od privatizacije koja jedina može osigurati napredak tvrtke i otklanjanje rizika.

B. Petrokemija je imala 2009.-2010. kolosalne gubitke. Kao što se zna, recimo, piše ovdje, ali je jasno i elementarnim uvidom u financijska izvješća, gubici su nastali prvenstveno zbog ogromne špekulacije zalihama skraja 2008.

To je napravilo ogromni stres, tvrtka je bila u velikim problemima, a gubici su se prenosili i u 2010. zbog načina knjigovodstva zaliha (prosječna cijena) i njihove količine.

Time i jedino time, čak i kad ne bismo znali za direktna obrazloženja kojima se provodio program smanjenja broja radnika i smanjenja plaća, se može objasniti ovako velik pad broja radnih mjesta u 2009. u Petrokemiji kao na grafikonu niže. Jasno, vjerojatno nitko nije dobio ‘otkaz’, nego su radnici otišli uz skromne otpremnine (možda im je bilo zapriječeno gorim?). Samo u devet mjeseci u 2009. je smanjen broj radnika za 271, tj. izgubljeno je preko 10% radnih mjesta!

I tokom 2010.-2011. je nastavljan pad radnih mjesta brži nego u prošlosti (tj. prije 2009.). Ukupno, do kraja 2011. izgubljeno je 344 radnih mjesta u odnosu na kraj 2008., tj. 13% svih radnih mjesta!

Međutim, daleko zanimljivije je da je trošak osoblja krajem 2011. (nekonsolidirano – N) došao na razinu iz rujna 2006.:

Kombiniranjem ovih podataka, dolazimo do prosječnog troška radnika (metodološke napomene niže). Crveno je pomični prosjek za 4 perioda, a kako se radi o tromjesečnim podacima, on upravo označava godišnji prosjek. Namjerno ne govorim ‘plaća’, iako nas to u stvari zanima, jer je tako označeno u FI, a ne znam što još uključuje, ali je u svakom slučaju praktički savršena aproksimacija trenda plaća:

Jasno, ovdje trebamo biti donekle oprezni u interpretaciji, jer su možda smanjena upravo daleko najbolje plaćena radna mjesta, itd., ali je potpono jasno da su u 2011. plaće bile u prosjeku na razini 2008. To znači da su radnici Petrokemije izgubili 3 godine porasta plaća, u međuvremenu su zaradili manje, mnogi njihovih kolege su izgubili radna mjesta.

Metodološke napomene: Prosječni ‘trošak zaposlenika’ u kvartalu je izračnat tako da se trošak u kvartalu podijelio s prosjekom zaposlenih koji je aproksimiran sredinom između broja zaposlenih na početku i kraju kvartala. Kao što vidimo, trošak ima i sezonski karakter (vjerojatno vezan uz Božićnice ili slično), ali u izglađenim podacima (pomični prosjek), trend se naprosto savršeno vidi.

‘Trošak po zaposlneniku’, tj. vjerojatno i plaća, je u samo godinu dana smanjen skoro 20%. To je cijena koju su radnici, ni krivi ni dužni, platili zbog enormnih gubitaka, koji se nisu morali ni smjeli dogoditi, a o kojima g. Klaus laže. Zašto?

6. Što se u međuvremenu događalo s g. Klausom?
- On je bio zamjenik predsjednika NO 2005.-2010. i predsjednik NO od ožujka 2010. i time, a i zbog svojih ostalih funakcija zasigurno bio izvanredno upućen u zbivanja u Petrokemiji.
- Ali ipak on izjavljuje da smjenjuje g. Mesarića ‘protiv svoje savjesti‘!

E sad dolazimo do ključne stvari. Naime, u emisiji Otvoreno, pred milijunskim auditorijem, gubitke Petrokemije, koji su doveli do gornjega, g. Klaus objašnjava, i inzistira, time da su ‘te dvije godine svi proizvođači umjetnih gnojiva u svijetu bili u gubicima’. Ali Yara je, da ne idem dalje, 2010. imala rekordnu dobit!

g. Klaus time očito i brutalno laže. On inzistira na toj tvrdnji, i još tvrdi da ja, koji sam ga upozorio da laže ‘pričam napamet’.

g. Klaus kao predsjednik NO bi trebao znati elementarne činjenice. Ja vjerujem da zna jer je pametan čovjek (i ako ne zna, trebao bi odmah dati ostavku na sve funkcije, što ga, jasno, ne spašava od ogovornosti za prošlost).

Pitanja koja se meni nameću su:
- Da li g. Klaus nešto skriva kad toliko drsko i čvrsto laže oko ove krucijalne stvari
- Je li g. Klaus zaštitnik interesa radnika u Petrokemiji ili je zaštitnik nečea drugoga? Jer ako radnici tako loše prođu zbog problema koje je napravila prethodna uprava, a on to tako drskim lažima ‘pokriva’, što zaključiti?

g. Klaus zna i da biti na popisu iz točke 5. gore ne znači ništa vezano uz privatizaciju, pa ipak povlači taj argument. g. Klaus demagoški tvdri da PTKM ne treba privatizirati jer da se država ne može odreći tvrtke koja proizvodi ‘hranu za hranu’, istovremeno dok je tržište potpuno liberalizirano i Yara slobodno plasira svoje proizvode.

7. I što se tiče budućnosti Petrokemije. Pitanje je što će se dalje događati s Petrokemijom i Kutinom u statusu quo (pogledajte trend broja radnika i bez tog enormnog smanjenja) ako je u njoj g. Klaus to što je, i što će dogoditi ako dođe kvalitetni vlasnik koji može dići kapacitete, modernizirati tvornicu i otkloniti rizike?

Mislim da je svima razumnima to jasno, a radnike Petrokemije, kao i građane Kutine, molim da ovu analizu proslijede ostalima.

A gospodin Klaus se mora zamisliti da li svojim ponašanjem radi štetu Petrokemiji, radnicima i dioničarima. I da li će ih svojim destruktivnim ponašanjem dodatno iziritirati toliko da se oni zaista iz sve snage upru u iznalaženje odgovora na prethodna pitanja. Mene osobno ne zanima prošlost, nego budućnost. Ali ako je bila istraga DORH-a oko gubitka i ako je zatvorena, tj. nije našla ništa, u svjetluj novih tvrdnji g. Klausa da su tih godina gubici bili u svim tvrtkama za proizvodnju umjetnih gnojiva u svijetu, smatrao bih da istragu treba obnoviti i dodatno rasvijetliti sve okolnosti.

Uzevši sve u obzir, meni se čini da je kvalitetna privatizacija vrlo izgledna, a da će g. Klaus znatno ublažiti svoju retoriku. Jer ‘nisu radnici Petrokemije idioti’.

A što se tiče radnih mjesta i statusa radnika, zar je moguć lošiji ishod od ovoga koji samo imali zadnjih godina? Pa ovo mi liči na pogrom radnih mjesta. Moguć je jedino bolji ishod, a pogotovo ako država uvjerutuje sačuvanje radnih mjesta. I dolazimo do konačnog apsurda: taj i takav g. Klaus se ‘oštro’ protivi privatizaciji jer bi ona mogla dovesti do gubitka radnih mjesta!?

Kongsberg / ĐĐ / brodogradnja

Kao što sam napisao, izvanredna vijest za ĐĐ danas.

Pogledajmo jednu naizgled nevezanu vijest Potraga za nestalim Boeingom: Australski brod ulovio nove signale. Pogledajte brod na slici. To je Ocean Shield. On je sestrinski od ACV Ocean Protector koji se prije zvao Skandi Bergen. Kao što možete vidjeti na njemu je sofisticirani sonar isporučio upravo Kongsberg. Naravno ovo je samo jedan poslić u nizu, recimo imate nedavno prije koji tjedan Kongsberg Maritime technology chosen for 10 Petrobras pipelaying newbuilds.

Tko je zapravo Kongsberg možete vidjeti ako pogledate samo jedan magazin za njihov ‘Maritime’ odjel ovdje. Naravno, sve o Kongsbergu imate ovdje.

Znači mi imamo ‘u dvorištu’ partnera Kongsberga, koji nastupa zajedno s ĐĐ i Patrijom, u konzorciju i kao razvojni partner. Primjerice, pogledajte ovaj zajednički projekt: Novoj generaciji studenata nudi se praksa u KONGSBERG-u i posao u Đuri Đakoviću.

Da bismo zaista razumjeli potencijale suradnje s takvim divovima, pogledajte samo ovaj projekt (ne znam ima li Kongsberg išta s time), pogledajte kamo ide suvremena brodogradnja: Marine technology — A voyage of discovery (izvana se čini kao brat-blizanac Ocean Shielda). Mi u međuvremenu u državnim brodogradilištima isporučujemo teglenice: http://www.uljanik.hr/index.php/hr/novosti/232-26-veljace-porinute-dvije-teglenice.

Znači, zar ne izgleda potpuno nevjerojatno da čitav državni pogon ne stane svom dušom iza zajedničkih projekata ĐĐ i Kongsberga, naročito imajući u vidu (za hrvatske prilike) mogući mega-posao u Kuvajtu, za koji defender kaže da je ĐĐ-ova integracija Patria+Kongsberg ‘pomela konkurenciju‘:

Naime, tvrtka je uspostavila strateško partnerstvo sa vrhunskim svjetskim proizvođačima vojne opreme i naoružanja, finskom Patrijom i norveškim Kongsbergom. U suradnji sa prvom tvrtkom, Đuro Đaković proizvodi borbena oklopna vozila AMV 8X8. O kakvim je vozilima riječ možda najbolje govori podatak kako su na nedavnim ispitivanjima u Kuvajtu pomela konkurenciju sa Zapada i trenutno se čeka konačna odluka o pobjedniku. Najbolje od svega vozilo AMV, koje je sudjelovalo na ispitivanjima, proizvedeno je u Slavonskom Brodu, Također, na istom projektu zajedno sa Patrijom i Đurom Đakovićem u Kuvajtu je sudjelovala i norveška tvrtka Kongsberg koja je najbolji svjetski proizvođač između ostalog, daljinski upravljanih oružanih stanica 12,7mm, a od nedavno i 30mm. Upravo je svjetska prezentacija oružanih stanica 30mm održana prošle godine u Slavonskom Brodu što govori o povjerenju Skandinavaca u hrvatsku tvrtku. Nigdje na svijetu nećemo naći na jednom mjestu proizvodnju borbenih oklopnih vozila 8X8 i integraciju daljinski upravljanih oružanih stanica 30mm osim u Slavonskom Brodu.

Sad zamislite koliki bi se potencijali suradnje možda mogli ostvariti u brodogradnji?

Nadamo se da će ĐĐ, još jednoj tvrtki u kojoj država ima velik, ali ne i većinski udjel, u budućnosti pristupiti znatno ozbiljnije nego Petrokemiji.

Napomena: Imam dionice ĐĐ i ovo nije preporuka za njihovu kupnju ili prodaju.