Suprotno tvrdnjama analfabeta i manipulatora, ekstremna ‘poticajna’ potrošnja u Hrvatskoj traje već 5 godina. Mogli bismo ju nazvati kejnezijanskom da je slijedila iz ekonomskih promišljanja, umjesto političko-korupcijskih i direktno korupcijskih. To orgijanje mora prestati kako bi se Hrvatska koliko-toliko zaštitila od njegovih posljedica, tj. propasti. Ekonomski analfabeti i manipulatori, međutim, forsiraju priču o ‘prekomjernoj štednji’ koju naši vrli političari prihvaćaju kao polaznu osnovu razgovora, što se svodi na ‘je** lud zbunjenoga‘
Prekjučer vrlo dobar članak u Jutarnjem: Industrija i trgovina izgubile 80 tisuća radnih mjesta, ali broj birokrata se povećao!?, ali je možda nedovoljno istaknut problem bazne godine, tj. kao relevantna se navodi i ‘prolazna’ 2008. što možda ne daje svima dovoljno jasnu slike glavne teme, tj. potcjenjuje radikalnost onoga što je autor htio reći. Naime, ne razaznaje se ogromno povećanje proračuna u kontekstu krize. Pogledajmo o čemu se radi.
0. Za početak, svjestan sam da je ovo u biti trivijalna tema, pa je možda i suvišno o njoj pisati. Ipak, ona kao takva u javnosti nije prepoznata. Napretkom bihevioralnih znanosti sada donekle bolje razumijemo zašto ‘masa’, odnosno javnost, koja se sastoji i od velikog broja obrazovanih i/ili inteligentih ljudi ponekad propusti vidjeti, ili dati dovoljan značaj.
Na prizemnijoj razini, sjetite se samo teza s ovog bloga prije točno 4 godine o potcijenjenosti hrtvaskih dionica koju cijela investicijska zajednica nije vidjela, kasnijih teza o značajnoj precijenjenosti nekih ključnih hrvatskih dionica (koje opet 98% profesionalaca nije vidjelo, nego su uglavnom bulaznili o nekim dionicama koje su ‘kao obveznice’ i napucavali dionice građevinara i nekih drugih) i radikalnoj potcjenjenosti drugih (sjetimo se kolektivnog podsmjeha na investicijske teze o ulaganju u KORF na 50 kuna ili DDJH na 35). Ili ove, tada radikalne, teze o hrtvaskim nekretninama: Za Jutarnji piše Nenad Bakić: Ne kupujte stanove! Sada je vrijeme za pametno ulaganje u dionice.
Ljudi ponekad, kao masa, ili zajednica, propuštaju vidjeti očite teze koje bi vjerojatno velik dio njih samostalno vidio.
1. Gornji, kao i drugi članak imaju iznimno značajan problem, a to je bazna godina. Naime, nema smisla uspoređivati državnu potrošnju 2012. i 2008., polazeći od pretpostavke da je 2008. zadnja godina prije krize. Naime, kriza je u svijetu, pa i Hrvatskoj počela 2008. Znači, zadnja godina prije krize je 2007. 2008. se već ‘svijet rušio’, kriza je bila zaista ozbiljna. A Hrvatska je na krizu odgovorila tako da je radikalno povećala državnu potrošnju u prvoj godini krize i to čini sve do danas!
2008. je za hrvatski proračun još izgledala dobro, što ne znači da krize nije bilo. Ona je i kod nas ušla na velika vrata! A sjetimo se što je još krajem listopada 2008. govorio Sanaderov ekonomski guru i glavni ‘gospodarstvenik’: Potpredsjednik Vlade Damir Polančec danas je izjavio da je hrvatsko gospodarstvo otporno, a kriza se u Hrvatskoj neće drastično osjetiti zahvaljujući pametnoj monternoj politici i rezervama. Monty Python je možda blaga riječ.
2. Rashodi državnog proračuna opće države su se u 2008. u odnosu na 2007. povećali sa 117,8 na 130,3, odnosno za ogromnih 11,5 milijardi kuna, odnosno 9,7%!
Ako ovo nije radikalno, ne znam što je.
Rashodi su se povećali u sljedećim kategorijama:
- naknade zaposlenima ogromnih 2,5 mlrd., tj. 8,1%
- korištenje dobara i usluga 1,4 mlrd. (8,9%)
- socijalne naknade ogromnih 4,6 mlrd. (9,3%)
- ostali rashodi 2,4 mlrd. (26,4%) (uglavnom kapitalni, ne da mi se sad istraživati, a nije ni bitno za priču, valjda ceste!?).
Veličina i struktura rashoda su ostali slični do danas i u 4 godine, 2009.-2012. je razlika prihoda i rashoda države dosegla ukupno 30 milijardi kuna!
Možda možemo govoriti o jednom od najvećih ‘kejnezijanskih’ eksperimenata svih vremena?
3. Znači, evidentno, radi se o daleko prekomjernoj potrošnji države, koju neki – paradoksalno – proglašavaju, upravo suprotno, štednjom i onda to postaje baza za javnu i političku diskusiju, kao ono kad su neki analfabeti i manipulutori blebnuli da je u Hrvatskoj ‘neo-liberalizam’, neuki novinari to počeli ponavljati, a neuki i/ili manipulativni političari to prihvatili kao osnovu za razgovor.
Dakle, zamislite poluraspadnuti kombi koji može sigurno voziti do 120 km/h (ali ima nabrijani motor!) koji u nekom trenutku ubrzava na 200. To je RH u 2008. Zatim stalno nastavi voziti 200 bez obzira na rizike i potrošnju goriva (ima improvizirani rezervoar na krovu). Sa stražnjeg sjedišta viču neki putnici ‘Ubrzaj, ubrzaj jer ekonomska logika nalaže – to čak i ja znam jer sam pročitao jednu knjigu iz ekonomije, onu Krugmanovu! – da idemo presporo, već dugo nismo ubrzali!’. Na suvozačkom sjedalu sjedi jedan jedini sabrani (to je blagajnik – Linić) koji se zalaže da ‘ipak’ pokušamo proći tehnički pregled svake godine (to je rejting), makar i tako da obmanemo na pregledu i da osiguramo novce za idući rezervoar benzina). Neki drugi sudionici ipak inzistiraju na obilasku 21 točke relija. I neki su za daljnje ubrzavanje ubacivanjem ručice mjenjača u ‘reli’ (znate onaj vic o Muji kad ubaci u ‘reli’ prva-druga-treća-četvrta-peta-Reli!’).
4. Kako je 2008. izgledala kako-tako? Pa jednostavno. Država se zadužila i počela jako trošiti, još više nego prije. Prihodi su jako skočili, i to prvenstveno zbog većeg PDV (ako se ne varam, najveći dio PDV se ubere na robu iz uvoza), veće dobiti od tvrtki (generirano opet većinom tvrtkama koje su poslovale s državom i koje su živjele od velike potrošnje stanovništva) i većih doprinosa na plaće.
Sanader i ekipa su naizgled našli način kako izbjeći krizu koja je teško pogodila cijeli svijet, otkrili su perpetuum mobile i čak krajem 2008. su – nevjerojatno ! – govorili kako je kriza zaobišla Hrvatsku. Kako upravo reče Antun ‘BDP se dizao bojanjem tunela’.
Ipak, evidentno, ovo suludo dizanje potrošnje na razinu na kojoj smo se zadržali već pet godina nije bilo ‘kejnezijansko’, bilo je uzrokovano s dva razloga:
- politička korupcija: populističko podilaženje najprije ključnom (temeljnom) dijelu glasačkog tijela za takvu vrstu politike (državni službenici, državne tvrtke itd.), ali i općoj populaciji koja uvijek voli kad im netko mađioničarski ponudi ono za što drugi kažu da nema
- korupcija vulgaris: vjerojatno je veća državna potrošnja bila jako dobra kako bi se značajniji dijelovi mogli odlijevati u neke zgodne kanale.
Zanimljivo: SDP nije nešto bio artikuliran u kritici takvog stanja?
5. Svakako treba napomenuti, iako je već puno puta kazano (a analfabeti i manipulatori viču suprotno), a to je da očite kejnezijanske metode, poticanje gospodarstva kroz državnu potrošnju, u zemlji kao što je Hrvatska:
- otvorena i nekonkurentna (većina novca odlazi na robu iz uvoza)
- eurizirana
- visoko zadužena
i ne mogu funkcionirati.
Znači, vulgarni kejnezijanski pristup je naprosto i besmislen u hrvatskim uvjetima.
Analfabeti i manipulatori će svejedno vikati i dalje suprotno, mnogi neobrazovani novinari to prenosti, a neuki i manipulativni političari ulaziti u diskusiju na tim platformama.
5a. Ovome treba dodati i da pogrešno usmjeravanje novaca ne dovodi samo do gubitka tog novca, nego do teških deformacija koje su još skuplje od samog dirketnog gubitka (vidljivo i na našem slučaju).
6. Kud je to odvelo zemlju sad vidimo (a neki od nas vide već duže), ali evo jednog značajnog pokazatelja, rast proizvođačkih cijena. Za zemlje čije su valute bile približno fiksirane (po definiciji je to za one koje imaju istu valutu) u biti relativni rast proizvođačkih cijena znači smanjenje konkurentnosti. Sljedeći grafikon predstavlja neke ključne zemlje Eurozone i Hrvatsku koja je eurizirana (pa je de facto slično).
Nema većine novih članica Eurozone jer su u većini razdoblja imale svoje valute koje su deprecirale – ako valuta deprecira, rast proizvođačkih cijena u njenoj valuti ne znači ništa (ovisno o deprecijaciji).
Zapamtite dobro ovaj grafikon jer vam pokazuje koliko smo zaista ‘u banani’:
Pogledajte, diferencijal spram Njemačke je skoro 30% u ovih 12 godina. Budući da je tečaj praktički isti, za toliko su otprilike Njemci ‘konkurentniji’. Najlakše je proglasiti Njemce krivima?
Uočite da je krasno društvo u kojem smo se našli Slovenija, Španjolska, Grčka, Italija, Portugal. ALI, kao što možete vidjeti, njihova prilagodba je već počela – traje već par godina (to se zove ‘interna devaluacija’), a hrvatska još ne. To znač da Hrvatsku (ako ne bude nekih idiosnikrastičnih jakih poticaja) čeka još podosta gladnih godina!
7. Evidentno je da ovo divljanje proizvođačkih cijena uzrokovano velikim dijelom kako rastom plaća u javnom sektoru (što onda ima za posljedicu pritisak na rast i ostalih plaća u privatnom sektoru; drugačije gledano, rigidnosti na prilagodbu plaća na konkurentnu razinu), tako i općim troškovima države (uzrokovano i tim plaćama u javnom sektoru) koja vrši pritisak na (bruto) plaće i ostale troškove tvrtki (između ostalog i s 500+ parafiskalnih nameta).
Jasno, vrli sinidkalni vođe će reći ‘Ali zar bi bilo humano za jednog Hrvata, Europljanina da ima i manju plaću nego ju ima?’. Ne radi se ovdje o humanosti ili pravu (je li ‘humano’ da Kosovar ili Ganac ili netko drugi ima još puno manju plaću iako je jednako dobar čovjek?). Radi se o katastrofalnim posljedicama koje urušavanje našeg gospodarstva ima na sve, pa tako u konačnici i na državne službenike.
8. Paradoksalno je ponašanje politike. Ponekad mislim da oni naprosto ništa ne razumiju: sjetimo se Milanovićeva potpisvanje peticije, neposredno prije dolaska na vlast, kojoj je svrha bila ne borba za bolje uvjete zaposlenih u javnom sektoru, nego njihovo pravo da odbiju svake pregovore (sukus stvari je bilo da po Zakonu o radu uvjeti kolektivnog ugovora vrijede sve dok se strane ne dogovore o novom, makar stari istekao. A krajnje galantne uvjete u tada važećem kolektivnom ugovoru je bio sa sindikatima dogovorio Sanader.
Znači, imamo jednu tezu, a to je da naši političari baš ništa ne razumiju o ekonomiji, makar se politika danas sastoji od 95% ekonomije.
Imamo i drugu tezu, a to je da se oni ponašaju manipulativno i svjesno korumpiraju ključni dio svog glasačkog tijela, javni sektor. U toj tezi imamo dvije podteze:
A. Da im je svejedno što će biti s državom, bitno je da oni budu na vlasti.
B. Da im nije svejedno (ipak bi htjeli vladati u boljoj državi!), ali ne razumiju posljedice svojih destruktivnih djela (htjeli bi i ovce i novce), nadaju se da će sve biti OK (neće!).
9. Što se tiče ulaganja, davno sam već pisao da se upravo zbog toga (jer nas kad-tad mora dočekati radikalno smanjenje raspoloživog dohotka i diskrecijske potrošnje, kako naroda, tako i države, ali i ulaganja države i tvrtki) treba kloniti ulaganja u tvrtke čiji se prosperitet oslanja na potrošnju, uključivo građevinske tvrtke, ponajviše one izložene stambenoj izgradnji.
Štoviše, upravo tvrtke koje praktički ne ovise o tome će u konačnici profitirati (pa i njihove dionice porasti, kako je i bilo).
10. Nažalost, mislim da je prilagodba tek počela.
11. Dodati treba (ono što svi znamo) i da zemlju izjeda teška mentalna (ne samo ekonomska) depresija. Ali želim reći da će se u postojećoj konstelaciji trebati jako dugo dok se to ne izmjeni. Hrvatska bi mogla još dugo biti turobna. Naime, razmislite o godišnjim dobima. Kad dođe zimski solsticij (21.12.) i dan je najkraći, zima tek počinje. Iako se trend već preokreće (dani postaju dulji – ljeto dolazi!), zima se tek počela rađati i pojačavat će se još dugo. Tako će i od kad krene oporavak BDP-a, proći neko vrijeme dok se ne vidi njegov učinak na zapošljavanje i optimizam ljudi.






