Ovdje ću pokazati kako je hrvatsko društvo određeno ekonomijom distribucije, koji je ‘kraj povijesti’, te zašto stoga hrvatske dionice vrijede više nego su im današnje cijene
Dio 1: ekonomija distribucije, a ne stvaranja vrijednosti
Uvod.
U Hrvatskoj se slabo razumije koncept stvaranja vrijednosti, pa nije ni čudo da se ona uglavnom ne stvara, nego uništava.
Manifestacije toga su mnoge.
Primjerice:
- Jedna od apsurdnijih je da je porez na dodanu vrijednost, od kojeg se većina naplaćuje na uvoznu robu glavni proračunski prihod naše nacije (a proračun je iznimno velik u odnosu na BDP) !
- Svojevremeno sam bio na konferenciji na kojoj je tadašnji ministar ponosno najavao ‘još veće uspjehe’ jer će iduće godine zaposliti još 2.000 ‘mladih ljudi’ (valjda iz zavičaja) u ’svom resoru’. Čovjek zna što je produkcija.
- Naša nacija, je izmislila pojam ‘učinkovit’ kao istovremni sinonim za ‘efikasno’ i ‘efektivno’. Štoviše, mnogi naši upravitelji (javnih i privatnih resursa) niti ne razumiju zašto je to problem. Pa zašto bi se gledalo u ostvarenje ciljeva zavisno o utrošenim resursima?
Ekonomija distribucije.
Imamo ekonomiju distribucije, a ne stvaranja vrijednosti. Razmjeri su ogromni. U zadnjih 17 godina, osim domaće stvorenoga, utrošili smo nekih 80-100 milijardi eura tuđega: povećanje vanjskog duga od oko 40 milijardi eura, 20-30 milijardi rentne komponente od hrvatskog turizma (onaj dio koji nije proizašao iz ulaganja), transferi gastarbajtera, te kapitalna ulaganja.
U takvoj ekonomiji je dominantan faktor distribucija, umjesto stvaranja vrijednosti, i to:
- distribucija vrijednosti koja dolaze izvana, umjesto stvorene u toj ekonomiji
- distribucija vrijednosti koje su stvorene u toj ekonomiji, a koje se centralno ili kroz centre moći prikupljaju i distribuiraju
(ne nužno u ukupnom agregatu vrijednosti, nego u njenom odlučujućem dijelu ili dijelu koji nije unaprijed zadan, kao što je bazna potrošnja).
Hrvatski manageri.
‘Manager’ je, kao upravitelj resursima, nakon poduzetnika najvažniji faktor u stvaranju vrijednosti.
Prevladavajuća (tj., ne odnosi se na sve) paradigma koja govori sve je ova: tipični hrvatski manager u svom životopisu neće navesti koje je rezultate postigao ili koje su mu kompetencije, nego samo navodi pozicije na kojima je bio. To možete vidjeti u javno istaknutim životopisima (npr. članova uprava i NO na stranicama tvrtki). A kako je kroz moje ruke prošlo mnogo životopisa, mogu reći i u privatnim. Jedan je čak naveo na webu (valjda smatrajući da zvuči uvjerljivo) da su ‘njegovi rezultati bili prepoznati’ (!?), ali nije naveo koji rezultati – u međuvremenu je kompaniju koju vodi, a koja je jednom bila najprofitabilnija u svojoj branši, upropastio (u odstustvu strategije čeka eutanaziju).
Ključ uspjeha za pojedinog managera, naime, u distribucijskoj ekonomiji je ‘biti na čvoru distribucije’ ili ‘biti na poluzi moći’, tako prisvajajući vrijednost ili moć.
Konkurentska prednost stoga nije u uspješnosti posla, nego u uspješnosti zauzimanja pozicija. One su uspjeh i donose ‘uspjeh’ u igri bogaćenja i moći.
Ovo ima i daljnje implikacije (koje nisu ovdje bitne) kao što su: negativna selekcija (strah od vertikalne konkurencije), blokiranje vertikalnih i horizontalnih informacija, činjenica da su loši upravo i najlošiji u samoprocjeni, pa tako nemaju pretjeranu želju za napretkom itd.
Hrvatski poduzetnici.
Smatram da poduzetnik u biti ima samo dvije glavne odrednice:
- razvija inovativni koncept (bila to radikalna inovacija, tj, potpuno ili djelomično novi proizvod, ili samo unaprijeđenje proizvodnog procesa, tj. doprinos u efikasnosti ili efektivnosti, itd.; bila to globalna, tj. potpuno originalna inovacija, ili samo kontekstualna transplatacija neke inovacije na novo tržište …)
- preuzima rizik, tj. u stanju je preuzeti rizik potpunog ili radikalnog gubitka svog kapitala (i oportuniteta, kao što je karijera, vrijeme itd.).
Problem s tipičnim hrvatskim poduzetnikom (NARAVNO, ni ovo ne vrijedi za sve, nego je samo prevladavajuća paradigma), upravo zato jer je nastao u distributivnoj ekonomiji, je da nije preuzeo rizik: njegovi profiti (prvi ili najveći) su bili praktički zagarantirani dilovima s politikom (uključivo dilove s bankama). On je poduzimač, ali ne i poduzetnik. Vrlo mali udjel kapitala u rukama hrvatskih poduzetnika nastao je čistim poslovnim modelima na gornja dva načela uz nekakav transparentan početni i, eventulano, kasniji kapital.
Stoga, osim što ne preuzima rizik, takav ‘poduzetnik’ uništava i drugu premisu poduzetnika: nema potrebu konkurirati inovativnošću – to nije njegova konkurentska prednost (fokusira se na dilove s politikom). Što dodatno otežava stvaranje vrijednosti.
Jedna od mogućih posljedica je prelazak takvog poduzetnika u antipoduzetničku poziciju: rentijerstvo (svi znamo neke primjere).
Bitno značajnija posljedica je prezir (uz, naravno, znatno dominantniju dimenziju zavisti) prema bogatstvu u našoj naciji: malo je poduzentika čijem se uspjehu narod, ali i poslovna zajednica, veseli.
Zagađen je koncept stvaranje vrijednosti, pa se ni vrijednost onda ne poštuje, ali i ne razumije.
Računovodstveno kazano, narod razmišlja u terminima kratkoročnog toka novca (‘imam li u idućih godinu dana dovoljno za ratu kredita?’), a ne u terminima računa dobiti i gubitka i bilance. I to bi bilo OK da se razumije razlika između operativnog toka novca od financijskog i investicijskog. Primjerice, ljudi u Hrvatskoj ne razumiju da čak i stvari koje se ‘moraju’ ili moraju imati (recimo skup operativni zahvat koji nekome spašava život) netko mora platiti – netko mora stvoriti tu vrijednost. A da ne govorimo o autima i telefonima.
Narod uglavnom ne razumije vrijednost, čak dotle da ne razumije ni od kuda dolazi novac kojima im političari ‘daju’ npr. infrastrukturne objekte. Narod ne razumije koncept poreza.
Zaista, svaki bi stanovnik ove zemlje morao pročitati Atlas Shrugged.
Kargo kult u hrvatskom biznisu i politici.
Richard Feynam je ovako opisao Kargo kult: „In the South Seas there is a cargo cult of people. During the war they saw airplanes land with lots of good materials, and they want the same thing to happen now. So they’ve arranged to imitate things like runways, to put fires along the sides of the runways, to make a wooden hut for a man to sit in, with two wooden pieces on his head like headphones and bars of bamboo sticking out like antennas–he‘s the controller–and they wait for the airplanes to land. They’re doing everything right. The form is perfect. It looks exactly the way it looked before. But it doesn’t work. No airplanes land.“ (Caltech commencement address, 1974.)
Možemo li zaključiti da je u hrvatskom biznisu i politici kargo kult značajan? (Jednom je jedan visoki direktor jedne naše velike kompanije – koja je sada u problemima – ponosno prikazao grafikon s 30-ak brendova na kojima im je fokus, te još ponosnije s 20-ak tržišta na kojima im je fokus… čovjek je valjda čuo da su ‘fokus’ i ‘brand’ ključne riječi uspješnih, pa je mislio ‘čim više, tim bolje’.)
Mentalno stanje nacije.
Odraslog čovjeka odlikuje poduzetnost u stvaranju i odgovornost za vlastite postupke: mogućnost stvaranja i uspjeha, ali i preuzimanje odgovornosti za neuspjehe.
Dijete se drži majčinih skuta: ono nije poduzetno ( u smislu stvaranja), a, naravno, ni odgovorno.
Adolescent je poduzetan, ali nije odgovoran. Kad doživi neuspjeh u svom poduhvatu, bježi od njega i po spas kod roditelja.
(U smislu ovoga možda bismo još mogli reći da je starac odgovoran, ali ne i poduzetan.)
Adolescenta odlikuje još i stav ‘To mi pripada!’ Naime, on smatra da samim svojim postojanjem ima pravo na neke stvari, te da postoji ‘netko’ (roditelji, društvo …) koji mu to ‘moraju’ ostvariti.
Tipični pripadnik veličanstvene poduzetne nacije ‘Amerikanaca’ (stanovnika SAD) je poduzetan i ne smatra da ga nešto a priori pripada, pa čak niti hrana, stan i zdravstveno osiguranje. On to želi zaraditi (ali traži pravednost). On je na mentalnoj razini odraslog čovjeka.
Tipični pripadnik naše nacije smatra da ga uglavnom sve pripada. Od materijalnih stvari sve ono što je vidio na TV (a ako ne može vraćati kredit za auto, kriva mu je banka koja ga je odobrila). A od duhovnih stvari također sve: primjerice – iako nije zavirio ni do Beča – smatra da je Zagreb ‘metropola’, te – kako mu je objasnio jedan bivši predsjednik – da mi ne trebamo ‘moliti Europu da nas primi jer smo MI Europa od stoljeća sedmog’ (primjerice, ‘izmislili’ smo kravatu, slično kao što su Srbi ponosni jer su ‘izmislili’ vilicu).
Znači, možemo reći da je u mentalnom pogledu (što se tiče odnosa prema vrijednosti) naša nacije na adolescentskoj razini (‘to mi pripada’).
Ključno pitanje.
Ključno pitanje je stoga:
- ako se ne razumije koncept stvaranja vrijednosti i ako je pobuđena potrošačkom željom naša nacija u adolescentskom stanju
- ako su korupcija i kargo kult značajni
- ako narod zaslužuje vlast kakvu ima (tj. narod i vlast se u načelu mogu samo sporo mijenjati)
- ako je država u predbankrotnom stanju (tj. nema se vremena za sporu konvergenciju nacije k nekim ‘normalnim’ vrijednostima’)
kakva je budućnost?
+ + +
U idućem nastavku pokazat ću da je budućnost predvidiva i prozaična, štoviše, da možemo govoriti o ‘kraju povijesti’. Te zašto s obzirom na taj ‘kraj povijesti’ hrvatske dionice vrijede znatno više nego im je sadašnja burzovna cijena.
), koji stavlja sadašnje stanje u kontekst onoga što nas čeka. ‘Kraj povijesti’ zato jer će uskoro sve stvari biti određene i zadane i uglavnom stabilne, naravno uz uvjet relativno stabilnog (globalnog) okruženja. Za razumjevanje sadašnjosti i predviđanje kratkoročnog razvoja, moramo razumjeti dugoročni razvoj, ili još bolje megatrend, ako on postoji.