Pomalo se hvata

Iako u svim političkim ‘opcijama’ (a u biti za sada radi većinom radi samo o jednoj, uhljebnički određenoj; političke ‘opcije’ se uglavnom obraćaju svojoj uhljebničkoj bazi: NAJSTROŽE ČUVANA TAJNA IZBORA Stranke nakon svakih lokalnih izbora zaposle 10.000 svojih ljudi u općine, gradove…, računajući da ‘defaultne’ glasove svog ‘biračkog tijela’ koje se ‘prirodno’ dijeli po ideološkim/vrijednosnim pitanjima), ipak se nešto od onoga što pišemo mi (mislim i drugi autori osim mene, kao antun, dandy …) i drugi, ovdje i na nekim drugim mjestima.

Evo npr. Premijevo izjave koja je prošla nezapaženo:

“(A) Cijena kvadrata će pasti na 1000 eura i što je bilo bilo je, kazao je Milanović, a dodao je da (B) sustav i država koja potiče rentijersku ekonomiju, krivo odgaja ljude. “

Ovo je zaista iznenađujuće da jedan političar otvoreno progovora o rentijerskom mentalitetu.

Puno puta sam pisao o prokletstvu rentijerskog pristupa, zbog kojeg država nije bankrotirala već 7 puta (naime, turizam nas drži iznad vode, a nezarađena komponenta ‘sunca i mora’ te naslijeđenih investicija iz socijalizma dominira), ali zbog kojeg nismo ništa ni naučili, promijenili se (a mijenja se onaj tko se ne mijenja), recimo u Jutarnjem:

Naša je depresivna ekonomija određena potrošnjom tuđeg novca i sitnim rentijerstvom, pri čemu ono ima dva dominantna aspekta.

Prvi je prihod od turizma, u čemu je i dalje prevladavajuća ‘nezarađena’ komponenta, ona koja se sastoji od skupljanja vrhnja sa ‘sunca i mora’, a bez kojeg bismo do sada više puta bankrotirali.

Drugi dio sitnog rentijerstva je sustav ‘uhljeba’, vojske ljudi koji se nakon svakih izbora zaposle na suvišnim radnim mjestima u javnom sektoru i, uglavnom bez mjerenja uspješnosti, su mogli računati na iznadprosječne plaće i neopterećujuća namještenja. Ovome treba dodati i veliku kastu povlaštenih tvrtki iz privatnog sektora koje su lagodne rentijerski živjele od ‘uspješne suradnje’ s javnim.

ili početkom godine u Večernjem (nije se pojavilo na webu):

Kako bi se Pikettyjev analitički okvir mogao primijeniti na Hrvatsku? Kod nas, u ex-socijalizmu, stvari osobito nisu jednostavne. Paradoksalno, socijalistička politika širenja vlasništva nad stanovima dovela je do demokratizacije kapitala pa 9 od 10 ljudi ima neki kapital. No, to nas dovodi do vrlo bolne činjenice, čije samo spominjanje podiže tlak, pa čak i bijes (ali molim da ga ne usmjeravate na mene). Riječ je o tome da su nekretnine zapravo hrvatski problem broj 1. Mnoge hrvatske obitelji pokušale su podebljati svoju kapitalnu stranu ogromnim ulaganjima u stambene nekretnine (rentna imovina – kapital) a na račun svog budućeg dohotka (rad) uz visoku kamatu (rentu koju plaćaju drugima) ali su u toj kapitalnoj igri izgubili jer su cijene nekretnina pale, bez izgleda da se u dogledno vrijeme vrate na pred-krizne razine. A zadužili su se jako skupo. Ne ulazim u motive i okolnosti. Naprosto je činjenica da su mnogi pri tome izgubili veliki kapital, što ih sada znatno osiromašuje jer veliki dio dohotka moraju kroz visoku kamatu, a na izrazito visoku cijenu tih nekretnina, plaćati vlasnicima kapitala kao rentu. To je paradoks nekretnina u Hrvatskoj koje su ljude, umjesto da ih oslobode, velikim dijelom porobile.

Paradoksalno, vlasništvo nad precijenjenim nekretninama kupljenim preskupim kreditima možda je i glavni uzrok osiromašenja ‘srednje’ klase (mnogi odvajaju i pola dohotka za otplatu rate nekretnine, čija vrijednost pada!). Naravno, ovdje je tanka je linija između pitanja sloboda i vladavine prava (svatko je dobrovoljno ušao u ugovor) i šireg društvenog problema koji značajno doprinosi nejednakosti i društvenoj nestabilnosti. Time nadilazi ekonomske i pravne okvire i postaje šire pitanje pravednosti i društvene i političke mudrosti. Stoga smatram da je ispravno uplitanje države koja bi širokim potezima pomogla riješiti ovaj veliki problem. Primjerice, mogućnost napuštanja lošeg kredita uz ‘povrat ključeva’ bila bi jako važna stvar.

A o stanju tržišta nekretnina sam puno puta pisao, kao što znate mislim da pad cijena nije ni blizu kraja. Napominjem da ovdje Premijer ima na umu vjerojatno svoje okružje, ljudi koji su odrasli u centru i širem centru Zagreba, naime pad je toliki već sada da se na periferiji grada stanovi mogu komotno kupiti ispod 1000 eura po m2, a o drugim dijelovima Hrvatske ne moram ni pričati.

Zato ipak trebamo pisati i objavljivati.

Skoro svim našim političarima je gospodarstvo ‘ono neugodno što ide uz politiku’ (tako se SDP i riješio tog tereta dajući ga ‘kao vrući krompir’ skoro u potpunosti svom malom koalicijskom partneru). Iako je ono evidentno osnova sve druge politike (Firenza nije bila bogata jer je bila ‘kulturna’, nego je bila kulturna jer je bila bogata).

Bez sumnje, i od naših stranaka ćemo uskoro doživjeti ovako državničke izjave kao što ih čujemo iz Srbije jučer: Vučić je na sjednici Glavnog odbora SNS najavio kako će “u sljedećih godinu ili dvije svi živjeti teško i morati trpjeti dok Srbija ne stane na zdrave noge”. A to vam nije zato jer bi sprski premijer manje volio Srbe nego naši političari Hrvate, ili zato jer se meni tako ‘hoće’ nego zato jer su takve činjenice. A činjenice su:

“Problem socijalizma je da na koncu potrošiš sve tuđe novce”.

I zato, na žalost, osim na riječima, političari ne mogu ‘braniti narod od teških zahtjeva EU’ jer je to ‘ubij glasnika’. Problem nije u EU koji od nas traži ‘štednju’ nego je problem u:
- enormnnim dugovima koje moramo vraćati (a koji su bili uglavnom korišteni za robu široke potrošnje, uklj. aute, i neproduktivne investicije u nekretnine)
- devastiranoj kapitalnoj i proizvodnoj bazi
- devastiranim ljudskim resursima uz intenzivno iseljavanje najboljih
- izrazito maloj zaposlenosti unutar aktivne populacije koja je pak patetično mala
- devastiranoj mentalnoj okolini (prezir prema poduzetnišvu i ‘kapitalizmu uopće’)
- ogromnim kamatama koje nam žderu velik dio BDP-a

Tako da je bitno da pišemo i pomognemo političarima da se osjećaju ‘manje sami’ u teškim trenucima koji su pred njima.

Nedjeljni komentari

Niz sjajnih Antunovih komentara (naš možda najbolji politički komentator) imate ovdje:

- O gospodarstvu i građanima
- O Socijaldemokraciji u RH
- O reformama i ‘odustajanju od štednje’ u Italiji i što to znači za Hrvatsku
- O indoktrinaciji
O perspektivi

Potražite i ostale.

Jučerašnji veliki članak Mirjane Kasapović u Večernjem je pak kao da ga je pisao Antun, s micanjem 50% oštrice (ipak je to mainstream medij) i malo uljepšavanja, pročitajte.

Turizam – još podataka

1. Danas imamo ove vijesti o ulaganjima Dogus grupe. Jedan luksuzni hotelčić od 56 soba u Dubrovniku i jedno ulaganje u hotel s 5* u Zadru plaćaju 80 miliona eura, ovdje. Enterprise value naše najveće turističke tvrtke, VAH je, kako sam neki dan računao, oko 1,2 mlrd. eura, odnosno oko 155 mil. eura. A kao što znamo, Valamar ima dosta imovine upravo u Dubrovniku, pri čemu će novi hotel President 5* imati 292 sobe. Ovdje su ostali hoteli u Dubrovniku.

2. Danas je objavljeno i da je dobit Istraturista u 2013. 72,4 mil. kn. Po postojećim (zadnjim) cijenama je to P/E svega 11, iako je važan hotel Adriatic bio obnavljan usred sezone (Istraturist zatvorio Hotel Adriatic usred sezone, sprema se prodaja?).

Napominjem da je HT, koji se uglavnom smatra kao ‘cash cow’ dionica, koja redovito isplaćuje velike dividende (pa je važno da ima mali P/E) ima P/E od 9,40.

Pri čemu je ‘trenutni’ P/B ISTT 1,07 (zadnja zabilježena cijena je 170 kn, prije skoro godinu dana). Nebitno je kad je ostvarena ova zandnja cijena, ona je samo poveznica koja nam povezuje dobit i BV.

No, kao što znamo, većina velikih hotelskih tvrtki ima velike investicije, koje trebaju povećati prihode i profitabilnost. Plus imamo ono što nazivam ‘asset play’, naime mogućnost direktne ili indirektne monetizacije imovine (na ime čega je ARNT planirao, pa odustao, od isplate 280 kn po dionici).

Pri tome, P/B KORF je 0,78. P/B ARNT je 0,83. Itd.

3. U međuvremenu, neki investicijski fondovi su se počeli ‘micati’. Pogledajte ovdje i vidjet ćete (sortirajte po ’2014. %’) da su prva tri imala lijepe prinose u 2014. i – zanimljivo! – sva tri jasno iskazuju turističke pozicije u Top 10.

S druge strane imamo paradoks (barem za mene) jednog fonda koji se zove ADRIATIC Equity, koji u top 10 ne iskazuje ni jednu turističku poziciju na Jadranu (=Adriatic). On ove godine ima gubitak od 3,43% i slično otužnu izvedbu u zadnjih 5 godina, ovdje. Vjerujem da je ljudima u prodaji jako teško objasniti klijetima koji pitaju zašto nemaju ništa u top 10 u u zadnje vrijeme najatraktivnijoj investicijskoj klasi u RH, ili čak u široj regiji, naime pogledajte ovdje izvedbu indeksa CROBEXturist. S druge strane, ako dobro vidim, neki od fondova na vrhu liste već imaju lijepi tok uplata u fondove.

Napomena: Imam dionice KORF, RIVP, VLHO i ARNT i ovo nije ni u kom slučaju preporuka za njihovu kupnju ili prodaju. Moje računice i razmatranja mogu biti netočni i nesuvisli, stoga se nikako pri mogućim invsticijskim razmatranjima nemojte oslanjati na njih, nego na vlastite procjene i/ili ovlaštenih invsticijskih savjetnika.

Turizam: Asset play, dodatak

Kako izgleda kvazi rizična arbitraža za investitore.

1. Više puta sam pisao kako smatram da su turističke dionice u RH u načelu manje rizične nego štednja u hrvatskim bankama (naravno, ovo je samo moj stav i ne znači da sad trebate uzeti novce iz banaka i staviti ih u turističke dionice, zbog više razloga, o čemu pišem niže).

Pogledajmo u tu svrhu najprije kamatne stope koje je Riviera Adria (EIVP, kojeg kao holding drži KORF, kojeg kao holding drži VLHO) plaćala 2012. (za ovo imamo detaljne podatke, kasnije se vraćam na 2013.).

2. Najprije iznosi kredita i rasponi stopa:

krediti rivp

Zatim navod kolika je prosječna stopa:

kamatne stope rivp

Kamate koje plaća RIVP su u 2012. bile radikalno niže nego je stopa po kojoj se mogla zaduživati RH! Naime, ovo su prinosi na hrvatske državne obveznice sredinom i krajem 2012. (sredina za prosječnu stopu, kraj za preostali kredit). Pri čemu se iz gornjega čini da je prosječno preostalo trajanje kredita za RIVP preko 3, možda 4 godine, a možda i više. Izvor je Erste.

Sredina:

drz obv sred 2012

Kraj:

drz obv kraj 2012

3. Kako je to moguće? Dva su razloga:

A. Općenito niske stope komercijalnih kredita za hrvatska turistička poduzeća (uočite npr. gore da su svi krediti u EUR u rasponu 1%-4%)

B. Vrlo niske stope kredita od HBOR. Primjerice, kao što znamo KORF je započeo veliku investiciju na otoku Sv. Nikola kraj Poreča. Kamate na kredite za projekte na otocima su, kao što možete vidjeti ovdje, 1%, a rok je ako dobro razumijem 17 godina s 4 godine počeka. Valamar npr. ima veliku investiciju na otoku Sv. Nikola kraj Poreča. Kao što vidite, i ARNT koristi HBOR, valjda je tu kamata 3%?

Sad pogledajte, ako je kredit na 17 godina, s počekom oko 4 i otplata u jednakim ratama, ako vrlo grubo lineariziramo vidimo da je neko prosječno dospijeće kredita oko 10 godina. Trenutno nemamo benchmark obveznicu u euro na 10 godina, ali već i 8-godišnja na euro s valutnom klauzulom je na oko 5%, izvor opet (aktualno) dnevno izvješće Erste.

A razlika od 4% na 10 godina je kao da je netko dao 33% diskonta na glavnicu (2% dovodi do nekih 18%).

4. No i u čisto komercijalnom dijelu, iz gornjega slijedi da hrvatske turističke tvrtke plaćaju manju kamatu od države. A što se tiče veće ‘sigurnosti’ ulaganja u dionice, tu ipak stvari ovise ponajviše o cijeni. A kao što sam više puta obzrazložio, smatram da su dionice boljih hrvatskih turističkih tvrtki. Zanimljiv komentar imate i ovdje danas od ajvika.

Kvalitativno, zamišljeni scenarij koji sam opisivao je sljedeći, recimo zamislimo neki kataklizmični scenarij, tipa da država bankrotira (i u tom trenutku skoro sigurno se ‘zamrzava’ štednja u bankama, ako ne i nešto gore) ili nas osvoji neki neki osvajač. Međutim, hoteli i dalje stoje u Dubrovniku i Istri. Primjerice, kao što vidite ovdje na Bloombergu, turizam je u Grčkoj već i prošle godine imao rekordnu godinu, a rekord se opet očekuje i ove.

Čak i totalni financijski potop u Hrtvatkoj, koji bi možda primorao vlasnike da prodaju kompanije (recimo, izgube kreditne linije od banaka), mislim da ne bi bio tako loš, jer ne sumnjam da bi se za naše najveće turističke kompanije odmah formirao red zainteresiranih kupaca (vidjeli smo kako je velik interes za drugorazredne).

E sad, visina premije na rizik u stvari znači (u grubo) vjerojatnost kranje negativnog ishoda, pa su ova gornja razmatranja relevantna i za stanja kad je premija na rizik RH ‘svega’ oko 3% ili 4%.

5. Ovaj je članak motiviran napomenom koju sam dobio od jednog našeg čitaoca (hvala!), a to je da sam EV u prethodnom članku pogrešno računao (istina), što mogu opravdati time da sam samo u grubo htio pokazati nesrazmjere. Naime, radi se o tome da pri računanju vrijednosti duga trebamo uzeti tržišnu vrijednost duga, a ne knjigovodstvenu. Ako tvrtka plaća vrlo nižu kamatu od tržišne, onda je, naravno, vrijednost tog duga manja, pa je EV još manji. To je u svakom slučaju za kredite HBOR.

Međutim, ovdje dolazimo do skliskog terena ako se pitamo o tržišnoj vrijednosti ostalih kredita? Da li je ‘tržišna’ ona koju plaćaju te hotelske kuće ili one koje bi bile primjerene za tvrtku u državi u kojoj je (državna premija + premija za trgovačka društva) – naravno, ovo izlazi izvan klasičnih paradigmi u kojima je kreditni rizik subjekta u državi mogoa biti samo veći od državnog. Što ako je manji?

Na taj način, vidimo da ‘stadardna bankarska’ ili preuzimačka metrika EV/EBITDA pomalo gubi smisao. Jasno, nerazumijevanje tehničkih ‘suptilnosti’ je i navelo mnoge koji znaju ponešto o financijama, a ne znaju koliko ne znaju da zaključe još prije 3 ili 4 godine da se ‘ulaganje u turističke dionice ne isplati’ (jer da se ‘ulaganje u turizam ne isplati, jer za nve projekte je EV/EBITDA npr. veći od 12′).

To znači da su u valuacijama ponekad potrebne skroz nove paradigme, koje mogu dati potpuno drugačije rezultate.

6. Naravno, analitičari se suočavaju s tehničkim problemima kad (ako!) i razumiju ove probleme. Recimo koji WACC uzeti za valuaciju turističkih dionica? Ako je cijena duga vrlo mala (manja od državnog RFR), kako ostaviti veliki trošak kapitala? (Standardno recimo premiju za kapital od 6%, uz umnožak s odgovarajućim ‘beta’). Tu je odmah prvi problem. Valuacija treba uzeti u obzir stvarnu vrijednost tvrtke, a ne ono što piše u knjigama. Što ako je imovina značajno potcijenjena? Da li bi trebalo najprije korigirati za tu vrijednost. Ali onda u valuacijskom modelu se sve mijenja, uključivo i WACC?

Drugo je (u biti ono prethodno) značenje WACC, što ako je rizik tvrtke manji od rizika države?

Treće je famozna beta. Oni koji jako malo znaju ovladali su tehničkim načinom računanja beta iz prošlih cijena i oni nemaju dilema (ne zna i ne zna da ne zna). Međutim, znamo da je beta teorijski dobro definiran pojam, ali u biti neizračunljiv. Jedna aproksimacija je računanjem iz tržišnih cijena (u odnosu na indeks). Tu u startu imamo velik problem, koje razdoblje odabrati (razna razdoblja mogu dati radikalno drugačije rezultate. Jasno, poznat je problem da se beta mijenja (ovisno npr. o strukturi pasive).

No, što ako objavljeni indeks u stvari nije dobar benchmark (kao što je slučaj kod nas)?

Što ako dionica ima radikalno veliku alfu koja onda svojom neurednošću proizovdi veliki ‘šum’ koji se može zamijeniti za veliki beta?

Itd.

Mislim da je u slučaju naših turističkih dionica u stvari odgovor sljedeći: beta je u stvari vrlo mali, značajno manji od 1. Vrlo mali beta bi u stvari mogao računski konsolidirati tehničke aspekte standardnih valuacijskih modela s onime što znamo ‘na prste’. Jasno, ovdje sam do sada davao puno argumenata ‘na prste’ koji su bili daleko ispred svog vremena, na način da ih profesionalni analitičari naprosto nisu mogli pokopčati (još, koliko znam, nemamo ni jedan ozbiljan research za neku turističku dionicu?!), ili, za neke, možda naprosto ‘guranje pod tepih’ te neugodne situacije da si ne mogu modelima objasniti ono što je očito.

S druge strane, jasno, analitičari imaju i komunikacijski problem, oni su i komunikatori. Kako nekom strancu objasniti sve ovo? Ali naravno, to ih ne ekskulpira od činjenice da nisu napisali NIŠTA. Kao što znamo, zločin propusta je često veći od direktne greške. Međutim, u zatucanim zemljama poput naše to se još uglavnom ne razumije.

Ipak, kao što vidimo, ljude koji vode najuglednije svjetsko ime prisutno u Hrvatskoj (Allianz) to nije sprječilo da u top 10 pozicija pokažu nakon KORF još dvije turističke pozicije: Plava laguna i Arenaurist, ovdje. Drugima iz nekih ipak značajno manjih ‘brendova’ će biti sve teže skrivati se iza mantri da su turističke dionice ‘neinvestabilne’ zbog npr. lošeg korporacijskog upravljanja (iako Nexe, Ingra i ostali jesu).

Napomena: Imam dionice KORF, RIVP, VLHO i ARNT i ovo nije ni u kom slučaju preporuka za njihovu kupnju ili prodaju. Moje računice i razmatranja mogu biti netočni i nesuvisli, stoga se nikako pri mogućim invsticijskim razmatranjima nemojte oslanjati na njih, nego na vlastite procjene i/ili ovlaštenih invsticijskih savjetnika.

Turističke dionice – još podataka za procjenu

1. Najprije sljedeće “Jedna od glavnih uzdanica hrvatskog turizma, grupacija Valamar u posljednjih je 13 godina uložila ukupno dvije milijarde kuna u obnovu i izgradnju svojih objekata.

p.s. 12:21. Upravo imamo i ovo: Grupacija Valamar od sezone očekuje bolje rezultate od lanjskih.

Pitanje je što se točno misli pod ‘grupacija Valamar’, ali skoro sve objekte Valamar drži u Valamar Adria holdingu (VAH / KORF), u svakom slučaju valjda sve u što je ulagao (u Valamar grupi se drži neko zemljište itd.). No, uočite da VG ima manjinski udjel u Riviera Adria (RIVP).

Pogledajmo međutim koliki je ‘enterprise value’ cijelog VAH (KORF). To znači koliko danas tvrtka vrijedi svih udjelnicima (dioničarima + kreditorima). Iliti koliko bi ‘koštalo’ bi netko htio preuzeti cijele operacije ali tako da ujedno otplati sve dugove. Standardna mjere pri preuzimanjima kompanija je npr. EV/EBITDA.

Imamo: EV = tržišna kapitalizacija + dug + manjinski interesi – gotovina na računu

Prema zadnjim dostupnim podacima (za bilancu ovdje, trebate gledati konsolidirane tablice od stranice 17), za tržišne podatke ovdje:
- tržišna kapitalizacija KORF je 1,22 mlrd. kuna
- tržišna kapitalizacija RIVP je 1,55, kako KORF ima 73,19%, a trezorskih je 2,99%, to je manjinski udjel u RIVP nominalno 23,82%, a realno 23,82% / 0,9701 = 24,55%, te je njegova vrijednost 24,55% * 1,54 mlrd. = 0,38 mlrd. kuna
- za ‘dug’ uzimam sve dugoročne obaveze (715 mil.) i kratkoročne obaveze bankama i financijskim institucijama (130 mil. kn) = 0,85 mlrd. kuna
- novca i kratkotrajne financijske imovine je 0,28 mlrd., a evidentno tome možemo pribrojiti i dugotrajnu financijsku imovinu (= dani zajmovi povezanim poduzenicima, što nije subjetku konsolidacije, nego valjda majci ili sestri, te ulaganje u dionice, što su većinom utržive dionice KOEI) u iznosu od 0,15 mlrd.

Dakle, EV = 1,22 + 0,38 + 0,85 – 0,43 mlrd. = 2,02 mlrd.

Ako nisam pogriješio, EV je točno koliko je Valamar uložio u objekte u zadnjih 13 godina.

No, ako čitavo poslovanje ‘vrijedi’ samo koliko je u tih 13 godina uloženo, gdje su sve ostale stvari (objekti, kapaciteti koji su već postojali, bilo u sadašnjem obliku, bilo kao osnova za nadogradnju/unaprijeđenje), gdje je sva dobit (tj. u biti operativni tok novca), gdje je buduća vrijednost koju će to sve generirati (uz pretpostavku da Valamar može i zna investirati profitabilno, a čini se da znaju).

2. Drugi zanimljiv datapoint možemo vidjeti kod tvrtke koja ide u privatizaciju, Hoteli Maestral. Kao što možemo vidjeti ovdje, oni imaju svega 497 soba, u prosjeku ispod 3*, uz trenutnu tržišnu kapitalizaciju od 124 mil. kn, pa ga tržište vrednuje s 240.000 kn po sobi, odnosno 32.500 eura po sobi.

Uočite da se u te hotele zadnjih godina vrlo malo ulagalo: 2008.-2012. je ovdje, a 2013. ovdje.

No, materijalna imovina je u bilanci 193 mil. kn, odnosno preko 50.000 eura po sobi. Sad će biti vrlo zanimljivo vidjeti da li će investitori u privatizaciji biti spremni platiti cijenu sličnu ovoj tržišnoj (=0,94 BV) ili BV ili čak više.

Jer ako plate cijenu oko ove, slijedi da i oni vrednuju postojeće operacije, uz opcije širenja, barem 50.000 eura po ključu. Jasno to je onda izvaredan datapoint za ostale ‘turiste’.

3. Pri ovome podsjećam da je ARNT uložila ili ulaže samo u preuređenje dva objekta 42 mil. eura, Park plaza Histria 22 mil. eura, 17 mil. eura u Belvedere u Medulinu), tržišna kapitalizacija joj je 71 mil. eura, EV valjda oko 120.

Međutim, Arenaturist ima oko 20.000 smještajnih mjesta, od čega oko trećinu u čvrstim objektima, ostalo u kampovima. Neka je to u čvrstim objektima oko 3.000 ‘ključeva’.

Sada:
A. Svatko može staviti svoju procjenu vrijednosti na ‘ključeve’ u čvrstim objektima

B. A što se tiče kampova, tu se kao benchmark može uzeti Turisthotel, kojem je glavina vrijednosti upravo kamp (pa imamo izoliran prikaz koliko kamp jest / može biti profitabilan). Turisthotel ima “590 apartmana u kategoriji 3* i 4*, 250 klimatiziranih mobilnih kuća, 1 500 opremljenih kamp parcela“.

S druge strane, uočite da samo kampovi Stoja, Kažela i Medulin imaju oko 3.000 parcela i 420 kućica.

Meni zaista čudno u usporedbi s gornjim, TUHO ima tržišnu kapitalizaciju oko 15% veću od Arenaturista. Objekti Arenaturista su ovdje: hoteli, turistička naselja, kampovi, kučiće u kampovima.

4. Nedavno sam čuo neke (po meni) zaista kreativne argumente onih koji su propustili uložiti u turističke dionice, a sada im je teško ‘pregristi’. Dojam mi je da čim je situacija eksplicitnija, argumenti postaju ‘zanimljiviji’. Naime, da se ‘u turističke dionice ne isplati ulagati jer je ROA jako mali, mala dobit s obzirom na sve te kapacitete, oni se slabo iskorištavaju.’

Taj argument je, naravno, pogrešan iz dva razloga.

Prvo, bez obzira na aktivu, svatko može pogledati tok novca dioničarima ili dobit (uz pretpostavku da dobit nije stečena nekim manipulacijama, nego upotrebom aktive). Kao što vidimo, KORF već sada ima EV/EBITDA svega 6,50. I još su javno napisali da velik dio investicijskog održavanja stavljaju u trošak (time značajno smanjuju EBITDA).

Po toj ‘logici’ bi hrvatske turističke tvrtke vrijedile još manje da imaju npr. 5 puta više imovine a trenutno istu dobit.

Drugo, upravo je poanta u velikoj imovini koja se može monetizirati na ovaj ili onaj način (primjerice, kad je GS prije 6 godina htio isplatiti dioničarima 280 kn po dionici). Mediteranski konkurenti, a i inače turističke tvrtke u svijetu uglavnom nemaju 100% imovine kojom upravljaju. Pogledajmo recimo situaciju za Meliu na kraju 2012., naime koliko imaju djelomičnih udjela:

melia udjeli

Nisam proučavao detaljno, ali ako je ovako puno onih gdje ima 50% ili manje, vjerojatno ih ima i puno gdje ima preko 50%, ali nema sve. A tko su su-ulagači u tu nekretninsku imoivnu? Recimo, razni nekretninski fondovi itd.

To znači naše velike turističke tvrtke imaju veliku rezervu u financijskom restrukturiranju poslovanja. Zašto primjerice danas-sutra ne bi ulagači u te nekretnine (kroz izdvajanje u posebne kompanije ili izdavanje obveznica koje bi bile sekuritizirane tim nekretninama) bile mirovinski fondovi ili neki veliki svjetski nekretninski fondovi.

Stoga smaram da ovi argumenti ipak spadaju u domenu ‘bihevioralnih financija’, a manje financijske analize.

Napomena: Imam dionice KORF, RIVP, VLHO i ARNT i ovo nije ni u kom slučaju preporuka za njihovu kupnju ili prodaju. Moje računice i razmatranja mogu biti netočni i nesuvisli, stoga se nikako pri mogućim invsticijskim razmatranjima nemojte oslanjati na njih, nego na vlastite procjene i/ili ovlaštenih invsticijskih savjetnika.

Slučaj Petrokemija razotkriva svu bijedu lokalne politike

Napomena: Bojim se da bih zbog podataka objavljenih u člancima na ovom blogu (iako su potpuno javni, ali zanemareni) sada opet mogao imati ‘problema’ (prijetnje, neutemeljene prijave Hanfi, pa onda ‘razvaljivanje’ po medijima, itd.), pa molim čitaoce i hrvatsku javnost da me u tom slučaju aktivno podrže. Napominjem da sam dobio prijetnje od ljudi koji su se predstavili kao najbliža rodbina nekih aktera ove priče (a iznosim samo činjenice), kao što su ih od ljudi koji se predstavljaju kao njihovi bliski prijatelji dobili i neki novinari.

+ Senzacionalna istina o plaćama u Petrokemiji i ulozi sindikata

Neki su možda pomislili da se Petrokemija ‘događa’ slučajno baš u županiji nesretne županice. Ipak, pogledajmo sljedeće. Da li bi sve ovo bilo moguće u županiji s nekim boljim županom/županicom?

I. Bijeda lokalne politike

A. Jučer se napokon, nakon šutnje u zadnjih godinu dana, ovim patetičnim pismom oglasio g. Andrija Rudić, gradonačelnik Kutine. U njemu moli ministira Vrdoljaka da nešto učini, ali, koliko razaznajem i nešto kao malo prijeti. Primjerice molba (velika slova njegova):

” … i apelirati da se ŠTO PRIJE NAĐE RJEŠENJE ZA PETROKEMIJU. Ovakvo neizvjesno stanje NEODRŽIVO JE I NEIZDRŽIVO.”

Zanimljivo, kaže da ima podršku svih, ali ne navodi najvažniju instituciju ili para-instituciju u Kutini, famozni ‘Stožer’: “Siguran sam da za ovakve stavove imamo potporu svih vijećnika Gradskog vijeća i da ćemo za naše napore imati podršku svih radnika, sindikata i udruga u Petrokemiji, kao i svih stranaka u Kutini.”

Realan prikaz te patetične intervencije ima Kutinanews.

B. Tko je Andrija Rudić?

Njegova eksplozivna politička karijera je usko vezana uz županicu Merzel.
- Kao što možete vidjeti, do 2009. je ‘obnašao’ dužnost Direktora turističke zajednice Kutine
- 2009. Katapulitran je u političku karijeru kao nezavisni kandidat na listi Lovrić-Merzel i postaje zamjenik županice; tu ga prate i skandali koje sada znamo bolje iščitavati: Rudić pokazuje masnicu nakon sukoba s Marijanom Petir, a spominje se i 1.500 jaja koja su navodno ukradena
- Lokalni mediji špekuliraju da ga gđa. Lovrić Merzel priprema za svog nasljednika (ako dobije mjesto u Vladi): Priprema li Lovrićka svoga nasljednika?

C. Što radi i koje interese zastupa Andrija Rudić?

Ovdje možemo vidjeti da mu su najistaknutiji likovi u njegovoj ‘širokoj podršci’ za gradonačelnika Kutine (u koju je fotelju skočio s mjesta zamjenika županice) gđa. Merzel i g. Jagušt:

rudic podrsla jagust

A u svom programu kaže, ovo zvuči kao neka lokalna ‘šifra’: “Svoje sam stavove o Petrokemiji jasno postavio još 1998. godine.

Što se dogodilo 1998. godine? Ovdje kaže: “Klaus podsjeća i na sporazum iz 1998. prema kojem država mora ostati većinski vlasnik Petrokemije.”, te u istom članku piše:

“Radnici su još 1998. godine čistim fizičkim otporom izborili da država ostane vlasnikom 51 posto dionica kompanije. Ostalo je pušteno u prodaju radnicima i bivšim zaposlenima u Petrokemiji.”

(Kao što znamo, kasnije kad su dobili dionice, radnici su ih uglavnom špekulativno prodali.)

D. Treba li nas čuditi što je g. Rudić sve do sada šutio, usprkos skandaloznim stvarima koje sam naveo u prethodnom članku Prava drama u Sisačko-moslavačkoj županiji? A kaže da “Tu se ne radi samo o 2.100 izravno zaposlenih u Petrokemiji, već o oko 10.000 ljudi koje Petrokemija hrani. Obraćam Vam se, prije svega, zbog tih ljudi.” Zašto je šutio?

E. Trebamo se svi zajedno zapitati, u čemu je problem s privatnim vlasništvom poduzeća? Zar ne bi Kutini bilo daleko bolje da je tvrtka privatna i prosperitetna, da je zaposlenih daleko više i plaće veće, pa onda i porezi i proračun Kutine? Kome i zašto odgovara državno vlastištvo? Da li bi se u privatnoj tvrtki mogao potpisati ovaj devastirajući plinski ugovor ili se dogoditi katastrofalni pomor radnih mjesta o kojem pišem niže?

F. Važno. Napominjem da nas je pri slučajnom susretu upoznao jedna dobronamjerni poznanik, koji je gradonačelniku savjetovao da me primi na razgovor, kao jednog on najznačajnijih investitora u njegov grad. To sam zdušno prihvatio i rekao sam mu da nemam namjeru ništa lobirati i sl. nego mu samo dati pogled koji on možda nema na zbivanja u toj tvrtki presudnoj za Kutinu. Nažalost, gradonačelnik se kasnije odbio naći sa mnom. Zašto? Zašto se gradonačelnik ne želi naći s investitorima?

II. Da bismo u potpunosti razotrkili bijedu lokalne politike i štetu koja je načinjena Petrokemiji i Kutini, pogledajmo ovu analizu plaća i broja zaposlenih u Petrokemiji. Što mislite da li bi se i ta mini-katastrofa dogodila da je tvrtka bila privatna. Ne zaboravimo da je ovo napisano prije dvije godine i gospodin Rudić je zaigurno i to vidio. Svejedno, on je šutio, i ‘stoji na stajalištima iz 1998. godine’. Jadna nam majka s takvim političarima koji su ‘zakopani’ u prošlom tisućljeću!

Molim uočite kako sam u točki 7 pisao o budućnosti Petrokemije. Svejedno, gradonačelnik me nije htio primiti ni na razgovor, a ostao je na ‘stajalištima iz 1998.’

(slijedi dio teksta objavljenog 16.4.2012.)

+ + +

5. Analiza zaposlenih i plaća u Petrokemiji.

A. Gospodin Kluas kaže da ‘radnici Petrokemije nisu idioti‘ (nema sumnje, članak objavljuje njegovo pamfletsko glasilo, neki ‘Danas’). I ja mislim da nisu, a neki koji su manje vični brojkama će vjerojatno biti šokirani sljedećim prikazima. g. Klaus se inače predstavlja kao veliki zagovornik prava radnika, zapošljavanja, potiče strah od privatizacije koja jedina može osigurati napredak tvrtke i otklanjanje rizika.

B. Petrokemija je imala 2009.-2010. kolosalne gubitke. Kao što se zna, recimo, piše ovdje, ali je jasno i elementarnim uvidom u financijska izvješća, gubici su nastali prvenstveno zbog ogromne špekulacije zalihama skraja 2008.

To je napravilo ogromni stres, tvrtka je bila u velikim problemima, a gubici su se prenosili i u 2010. zbog načina knjigovodstva zaliha (prosječna cijena) i njihove količine.

Time i jedino time, čak i kad ne bismo znali za direktna obrazloženja kojima se provodio program smanjenja broja radnika i smanjenja plaća, se može objasniti ovako velik pad broja radnih mjesta u 2009. u Petrokemiji kao na grafikonu niže. Jasno, vjerojatno nitko nije dobio ‘otkaz’, nego su radnici otišli uz skromne otpremnine (možda im je bilo zapriječeno gorim?). Samo u devet mjeseci u 2009. je smanjen broj radnika za 271, tj. izgubljeno je preko 10% radnih mjesta!

I tokom 2010.-2011. je nastavljan pad radnih mjesta brži nego u prošlosti (tj. prije 2009.). Ukupno, do kraja 2011. izgubljeno je 344 radnih mjesta u odnosu na kraj 2008., tj. 13% svih radnih mjesta!

Međutim, daleko zanimljivije je da je trošak osoblja krajem 2011. (nekonsolidirano – N) došao na razinu iz rujna 2006.:

Kombiniranjem ovih podataka, dolazimo do prosječnog troška radnika (metodološke napomene niže). Crveno je pomični prosjek za 4 perioda, a kako se radi o tromjesečnim podacima, on upravo označava godišnji prosjek. Namjerno ne govorim ‘plaća’, iako nas to u stvari zanima, jer je tako označeno u FI, a ne znam što još uključuje, ali je u svakom slučaju praktički savršena aproksimacija trenda plaća:

Jasno, ovdje trebamo biti donekle oprezni u interpretaciji, jer su možda smanjena upravo daleko najbolje plaćena radna mjesta, itd., ali je potpono jasno da su u 2011. plaće bile u prosjeku na razini 2008. To znači da su radnici Petrokemije izgubili 3 godine porasta plaća, u međuvremenu su zaradili manje, mnogi njihovih kolege su izgubili radna mjesta.

Metodološke napomene: Prosječni ‘trošak zaposlenika’ u kvartalu je izračnat tako da se trošak u kvartalu podijelio s prosjekom zaposlenih koji je aproksimiran sredinom između broja zaposlenih na početku i kraju kvartala. Kao što vidimo, trošak ima i sezonski karakter (vjerojatno vezan uz Božićnice ili slično), ali u izglađenim podacima (pomični prosjek), trend se naprosto savršeno vidi.

‘Trošak po zaposlneniku’, tj. vjerojatno i plaća, je u samo godinu dana smanjen skoro 20%. To je cijena koju su radnici, ni krivi ni dužni, platili zbog enormnih gubitaka, koji se nisu morali ni smjeli dogoditi, a o kojima g. Klaus laže. Zašto?

6. Što se u međuvremenu događalo s g. Klausom?
- On je bio zamjenik predsjednika NO 2005.-2010. i predsjednik NO od ožujka 2010. i time, a i zbog svojih ostalih funakcija zasigurno bio izvanredno upućen u zbivanja u Petrokemiji.
- Ali ipak on izjavljuje da smjenjuje g. Mesarića ‘protiv svoje savjesti‘!

E sad dolazimo do ključne stvari. Naime, u emisiji Otvoreno, pred milijunskim auditorijem, gubitke Petrokemije, koji su doveli do gornjega, g. Klaus objašnjava, i inzistira, time da su ‘te dvije godine svi proizvođači umjetnih gnojiva u svijetu bili u gubicima’. Ali Yara je, da ne idem dalje, 2010. imala rekordnu dobit!

g. Klaus time očito i brutalno laže. On inzistira na toj tvrdnji, i još tvrdi da ja, koji sam ga upozorio da laže ‘pričam napamet’.

g. Klaus kao predsjednik NO bi trebao znati elementarne činjenice. Ja vjerujem da zna jer je pametan čovjek (i ako ne zna, trebao bi odmah dati ostavku na sve funkcije, što ga, jasno, ne spašava od ogovornosti za prošlost).

Pitanja koja se meni nameću su:
- Da li g. Klaus nešto skriva kad toliko drsko i čvrsto laže oko ove krucijalne stvari
- Je li g. Klaus zaštitnik interesa radnika u Petrokemiji ili je zaštitnik nečea drugoga? Jer ako radnici tako loše prođu zbog problema koje je napravila prethodna uprava, a on to tako drskim lažima ‘pokriva’, što zaključiti?

g. Klaus zna i da biti na popisu iz točke 5. gore ne znači ništa vezano uz privatizaciju, pa ipak povlači taj argument. g. Klaus demagoški tvdri da PTKM ne treba privatizirati jer da se država ne može odreći tvrtke koja proizvodi ‘hranu za hranu’, istovremeno dok je tržište potpuno liberalizirano i Yara slobodno plasira svoje proizvode.

7. I što se tiče budućnosti Petrokemije. Pitanje je što će se dalje događati s Petrokemijom i Kutinom u statusu quo (pogledajte trend broja radnika i bez tog enormnog smanjenja) ako je u njoj g. Klaus to što je, i što će dogoditi ako dođe kvalitetni vlasnik koji može dići kapacitete, modernizirati tvornicu i otkloniti rizike?

Mislim da je svima razumnima to jasno, a radnike Petrokemije, kao i građane Kutine, molim da ovu analizu proslijede ostalima.

A gospodin Klaus se mora zamisliti da li svojim ponašanjem radi štetu Petrokemiji, radnicima i dioničarima. I da li će ih svojim destruktivnim ponašanjem dodatno iziritirati toliko da se oni zaista iz sve snage upru u iznalaženje odgovora na prethodna pitanja. Mene osobno ne zanima prošlost, nego budućnost. Ali ako je bila istraga DORH-a oko gubitka i ako je zatvorena, tj. nije našla ništa, u svjetluj novih tvrdnji g. Klausa da su tih godina gubici bili u svim tvrtkama za proizvodnju umjetnih gnojiva u svijetu, smatrao bih da istragu treba obnoviti i dodatno rasvijetliti sve okolnosti.

Uzevši sve u obzir, meni se čini da je kvalitetna privatizacija vrlo izgledna, a da će g. Klaus znatno ublažiti svoju retoriku. Jer ‘nisu radnici Petrokemije idioti’.

A što se tiče radnih mjesta i statusa radnika, zar je moguć lošiji ishod od ovoga koji samo imali zadnjih godina? Pa ovo mi liči na pogrom radnih mjesta. Moguć je jedino bolji ishod, a pogotovo ako država uvjerutuje sačuvanje radnih mjesta. I dolazimo do konačnog apsurda: taj i takav g. Klaus se ‘oštro’ protivi privatizaciji jer bi ona mogla dovesti do gubitka radnih mjesta!?

Kongsberg / ĐĐ / brodogradnja

Kao što sam napisao, izvanredna vijest za ĐĐ danas.

Pogledajmo jednu naizgled nevezanu vijest Potraga za nestalim Boeingom: Australski brod ulovio nove signale. Pogledajte brod na slici. To je Ocean Shield. On je sestrinski od ACV Ocean Protector koji se prije zvao Skandi Bergen. Kao što možete vidjeti na njemu je sofisticirani sonar isporučio upravo Kongsberg. Naravno ovo je samo jedan poslić u nizu, recimo imate nedavno prije koji tjedan Kongsberg Maritime technology chosen for 10 Petrobras pipelaying newbuilds.

Tko je zapravo Kongsberg možete vidjeti ako pogledate samo jedan magazin za njihov ‘Maritime’ odjel ovdje. Naravno, sve o Kongsbergu imate ovdje.

Znači mi imamo ‘u dvorištu’ partnera Kongsberga, koji nastupa zajedno s ĐĐ i Patrijom, u konzorciju i kao razvojni partner. Primjerice, pogledajte ovaj zajednički projekt: Novoj generaciji studenata nudi se praksa u KONGSBERG-u i posao u Đuri Đakoviću.

Da bismo zaista razumjeli potencijale suradnje s takvim divovima, pogledajte samo ovaj projekt (ne znam ima li Kongsberg išta s time), pogledajte kamo ide suvremena brodogradnja: Marine technology — A voyage of discovery (izvana se čini kao brat-blizanac Ocean Shielda). Mi u međuvremenu u državnim brodogradilištima isporučujemo teglenice: http://www.uljanik.hr/index.php/hr/novosti/232-26-veljace-porinute-dvije-teglenice.

Znači, zar ne izgleda potpuno nevjerojatno da čitav državni pogon ne stane svom dušom iza zajedničkih projekata ĐĐ i Kongsberga, naročito imajući u vidu (za hrvatske prilike) mogući mega-posao u Kuvajtu, za koji defender kaže da je ĐĐ-ova integracija Patria+Kongsberg ‘pomela konkurenciju‘:

Naime, tvrtka je uspostavila strateško partnerstvo sa vrhunskim svjetskim proizvođačima vojne opreme i naoružanja, finskom Patrijom i norveškim Kongsbergom. U suradnji sa prvom tvrtkom, Đuro Đaković proizvodi borbena oklopna vozila AMV 8X8. O kakvim je vozilima riječ možda najbolje govori podatak kako su na nedavnim ispitivanjima u Kuvajtu pomela konkurenciju sa Zapada i trenutno se čeka konačna odluka o pobjedniku. Najbolje od svega vozilo AMV, koje je sudjelovalo na ispitivanjima, proizvedeno je u Slavonskom Brodu, Također, na istom projektu zajedno sa Patrijom i Đurom Đakovićem u Kuvajtu je sudjelovala i norveška tvrtka Kongsberg koja je najbolji svjetski proizvođač između ostalog, daljinski upravljanih oružanih stanica 12,7mm, a od nedavno i 30mm. Upravo je svjetska prezentacija oružanih stanica 30mm održana prošle godine u Slavonskom Brodu što govori o povjerenju Skandinavaca u hrvatsku tvrtku. Nigdje na svijetu nećemo naći na jednom mjestu proizvodnju borbenih oklopnih vozila 8X8 i integraciju daljinski upravljanih oružanih stanica 30mm osim u Slavonskom Brodu.

Sad zamislite koliki bi se potencijali suradnje možda mogli ostvariti u brodogradnji?

Nadamo se da će ĐĐ, još jednoj tvrtki u kojoj država ima velik, ali ne i većinski udjel, u budućnosti pristupiti znatno ozbiljnije nego Petrokemiji.

Napomena: Imam dionice ĐĐ i ovo nije preporuka za njihovu kupnju ili prodaju.

Prava drama u Sisačko-moslavačkoj županiji


- Nema sumnje da će ovo biti jedna od udarnih tema g. Čačića po povratku na političku scenu
- I katastrofalni podaci o radničkom dioničarstvu u Hrvatskoj i ulozi sindikata u propasti radnika

1. ‘Drama’ sa županicom, gdje je možda ispario ‘samo’ koji milionček kuna i dvije-tri vreće graha, možda je dobro i došla koaliciji na vlasti da se pažnja skrene s daleko veće drame u županiji, u gradu koji je mogao biti najbogatiji grad zemlje, Kutini. A na pragu je da postane devastiran poput najvećeg grada županije, Siska, nekad ponosnog industrijskog centra Jugoslavije, a danas vjerojatno jedan od najpropalijih gradova u Europi.

Pogledajte:
- Sisak, mračna slika hrvatske budućnosti: Bomba je eksplodirala nakon propasti nekad moćnih tvrtki… i
- Od industrijskog raja do grada duhova.

Bojim se da bi uskoro mogao izaći sličan naslov s ‘Kutina’ umjesto ‘Sisak’.

Po mojoj procjeni, direktna šteta u Kutini (za Hrvatsku) je nekoliko stotina milijuna eura, a indirektna možda i milijardu ili više.

Ako je Sisak ‘hrvatska industrijska Hirošima’, Kutina je na putu da postane ‘hrvatski industrijski Nagasaki’. No još gore. Dok je industrija u Sisku bila uglavnom nekonkurentna (i imala je vrlo male šanse za prosperitet, kao i npr. brodogradilišta), Petrokemija je bila vrlo konkurentna.

2. O čemu se radi? Petrokemija je bila zadnja velika industrijska investicija ekonomski već propale Jugoslavije (znate ono kad prokockaš sve, ali se kod kamatara zadužiš za novi kat na apartmanuši, ‘sad će me to iznajmljivanje apartmana spasiti’).

Petrokemija je i najveće industrijsko postrojenje u Hrvatskoj.

Pogledajmo što kaže sama Petrokemija:

ptkm izgradnja

Uočite da se postrojenje gradilo 6 godina. Dodamo li tome vrijeme potrebno za pripremu (planiranje, dozvole), vidimo da je cijeli investicijski ciklus zasigurno 8 ili više godina. To je potpuno u skladu s onim što sam navodio kao referencu o zahtjevnosti tako kompleksne investicije:

Ako je tvornica koštala 1 milijardu USD, to je oko 40.000 USD po stanovniku Kutine. Zamislite da u Zagrebu, pretpostavimo li da ima 1 mil. stanovnika, netko uloži slično. Dakle, da se dogode investicije (tuđim novcem, ne novcem Zagrepčana)od 40 milijardi USD za Zagreb. Možete li pretpostaviti kako bi bogat bio Zagreb?

3. Nažalost, iako je ni krivom ni dužnom ovo simpatičnom gradiću pod noge spuštena mega-investicija, od koje je cijeli kraj mogao trajno (=zauvijek) prosperirati i biti jedan od najbogatijih u RH, pa možda i u Europi, situacija s kojom se suočavaju Kutinjani je katastrofalna. Radnici mogu birati između lošeg i goreg, barem sudeći po najavama iz medija, ali vjerujem i objektivnim sagledavanjem sitaucije.

HRT: “Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak najavio je danas restrukturiranje Petrokemije … U Petrokemiji treba u što kraćem roku definirati program restrukturiranja koji Nadzorni odbor treba prihvatiti i u suradnji s vlasnicima, državom i mirovinskim fondovima, restrukturirati kompaniju, izjavio je Vrdoljak novinarima nakon konferencije na kojoj je objavljen … “Pred nama je težak period, nije to jednostavno, trebamo naći sredstva za restrukturiranje [rekao je ministar Vrdoljak]“

Po naravi stvari, restrukturiranje nosi gubitak radnih mjesta (sjetimo se HŽ Cargo, brodogradilišta, Željezare Sisak, Hrvataskog Telekoma itd.), a Jutarnji tvrdi da ima pouzdane izvore koji kažu sljedeće (klik za veće):

restrukturiranje ptkm

Alternativa je, kažu uvjerljivi izvori, stečaj:

alternativa stečaj

Znači sada Vlada, radnici i ostali udjelnici, upravo zato jer privatizacija nije uspjela, mogu birati između lošeg i goreg! Kako apsurdno s obzirom na to da su donedavno radnici upravo neke dioničare (uključivo i mene) optuživali da upravo privatizacijom žele uništiti tvrtku i smanjiti broj radnih mjesta. A kao što znamo, istina je bila upravo suprotna.

Nevjerojatno je, međutim, kako su svi mediji prenosili te izjave radnika i njihovih predstavnika, i pustili ih blebetati takve gluposti na javnoj TV bez protupitanja: ‘A kako mislite da bi dioničara zaradili nego upravo prosperitetom tvrtke, jer tek tada bi im rasla vrijednost dionice?

4. Vrlo zanimljiva stvar je da su radnici kupili značajan udjel u Petrokemiji po izrazito povlaštenim uvjetima, mislim da se radilo o čak 12,5% tvrtke, bar sudeći po ovom članku.

Prema izjavama predstavnika radnika, radnici i bivši radnici čak su i plakali kad su upisivali dionice, kaže g. Klaus:

“… Ljudi su zaista počeli to osjećati kao svoje i, jednostavno, preko 4 000 ljudi ide i kupuje te dionice. I tu su se dešavale nevjerojatne slike, da čovjek kupuje dionice i plače …”

i također kaže kako su ti uvjeti kupnje bili zaista povlašteni:

2008. godine Stožer zaokružuje svoje djelovanje iz onog sporazuma iz ’98. godine. 2008. godine radnici Petrokemije, bivši radnici Petrokemije i umirovljenici kupuju dionice Petrokemije kao nitko nikada u državi. Kako? S popustima koje nikada nitko u državi nije ostvario. Vi vjerojatno to pratite pa čujete: tamo je netko dobio nekakav popust, lijevo-desno. Mi zaista ostvarujemo ogromne popuste na temelju tog sporazuma iz ’98. godine. I ono što je važno, cijeli grad kupuje dionice. Dakle, svi radnici, bivši radnici.

Dakle, radnici i bivši radnici Petrokemije su dobili dionice uz ‘popuste koje nitko nije ostvario’, zaista velike popuste.

Rekli bismo: uzoran slučaj radničkog dioničarstva, doduše kupili su uz popust nešto što je državno, ali kod nas, po socijalističkoj navadi, državno = ničije, pa recimo da to nikoga ne boli.

Nevjerojatno ali istinito, usprkos značajnom sudjelovanju u kapitalu društva, njihov predstavnik, glavni i neprikosnoveni lider radnika izjavljuje: Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital!

Kako povezati mržnju prema kapitalu i radničko dioničarstvo, tj. sudjelovanje u kapitalu? Vrlo jednostavno! Da uz velike profite prodaš dionice koje si dobio uz veliki popust! (Na taj način možeš reći da mrziš kapital, ALI voliš novac).

Nažalost, to se i dogodilo. Većina radnika i bivših radnika je prodala svoje dionice uz velike profite. Do sredine 2012. je oko tri četvrtine ili čak četiri petine radnika i bivših radnika uz velike profite prodalo svoje dionice. Nažalost, to se događalo upravo najintenzivnije kad bi cijena na tržištu naglo porasla – dakle, pokazalo se da su radnici i bivši radnici upravo bili kratkoročni špekulanti! Ludo, zar ne?

Možda su radnici bili naprosto neobavješteni, ali pitanje je koja je tu uloga ‘Stožera’ (=skupa svih sindikata u Petrokemiji i uduge branitelja) koji nisu radnicima objasnili da će samo sudjelovanjem u vlasništvi imati sigurnije pozicije u odlučivanju. Jeste li ikad vidjeli da ‘stožer’ govori o toj temi?

A bilo je tako lijepo dok je trajalo! Evo na sam Dan rada, Novosti su objavile patetični članak pod naslovom Zadnja oaza socijalizma. Eh da bar.

A da biste vidjeli kako to izgleda u socijalizmu, i što smo mi sve plaćali i plaćamo, pogledajte čimi se hvali predsjednik sindikata i tada ujedno predsjednik NO. Naime, da je bilo i radnih mjesta ‘ribiča – ‘čuvara jezera’, te da je i sam htio dobiti takvo radno mjesto:

Taj sporazum o prodaji dionica je jedna posebna priča, on nije sklopljen u jednom danu, ali zaista smo uspjeli u svemu onome što smo planirali. Kad smo taman lani mislili da smo priču pomalo zavrtjeli, da smo priču doveli do kraja, kad sam se ja taman planirao otići povući negdje na nekakvo – mi vam imamo ona jezera jer nam treba puno vode, pa na tom jezeru mora biti netko tko sjedi i peca, pazi da jezero nikud ne ode, ima i takvih radnih mjesta, jelde – kad sam taman planirao otići na jedno takvo radno mjesto, evo ti vraga, evo ti problema, evo ti priče koja je vrlo, vrlo zajebana.

Možete li ovo vjerovati, u 21. stoljeću u Europi?

No, da to nije izoliran slučaj pokazuje i ovaj dio zapisnika s Glavne skupštine 2012. Iako sam bio izložen krajnje primitivnom ponižavanju (recimo, očito je netko doveo skupinu radnika koji su zviždali kad sam ja – dioničar – govorio; a kažem doveo jer sam ih čuo kako pričaju nakon jedno 15′ ‘Što mi je trebalo da dolazim ovamo, poludit ću od dosade!’), nisam htio naknadno rušiti skupštinu jer mi je bilo ključno da je imenovan normalan (jaki) revizor, a to je KPMG. Tako su u stvari počele promjene u Petrokemiji:

ptk skupština

5. Jasno je da su se svi razumni ljudi nadali privatizaciji u praovm trenutku koja bi donijela razvoj tvornici, više i bolje plaćenih radnih mjesta itd. Međutim, radnici su se tome izrazito suprotstavljali. Notorno je da su se sindikati iznimno žestoko protivili privatizaciji i vrlo je aktivno opstruirali. Pogledajte primjerice (od 2:45) što je šef sindikata izjavio za plan poptredsjednika Vlade, a država je bila većinski vlasnik u Petrokemiji (u ime svih nas, jer država smo svi mi):

‘da je privatizacija pokušan kako je to pokušao ‘Čačić’ (misli se na potredsjednika Vlade, što god mislili o njemu osobno, pazite tu drskost i neciviliziranost u izražavanju) … u Kutini bi bilo … krvi do koljena‘ (da, dobro ste vidjeli, ovo je riječnik na javnoj, državnoj TV u 21. stoljeću u EU – jasno, novinar-tumplek tu nema što za reći/pitati?!)

Za anale medijske misli u Hrvatskoj, za sve studente novinarstva, treba uočiti kako očito indoktrinirani novinar na državnoj TV izjavuljuje (na 2:35) kako je ‘više puta bilo pokušaja privatizacije … ali su sindikati bili na braniku očuvanja Petrokemije’ (halo …. sindikati su bili na ‘braniku očuvanja’ jer su bili protiv privatizacije, kaže državni službenik).

Međutim, u istoj emisiji čujemo da su sindikati već ‘dvije ili tri godine’ svjesni da je strateški partner nužan, nastavlja g. Klaus:

” … jednostavno smo pojeli svoju supstancu … došli smo u situaciju da ne možemo sami … sindikat je to prepoznao još prije dvije ili tri godine

No, kao što vidite ovdje npr. Stožer za obranu Petrokemije protiv privatizacije, oni su se, iako su bili svjesni da je strateški partner nužan (jasno je da to znači privatizaciju), izrazito protivili privatizaciji. Možemo li zaključiti da su posrijedi bili neki drugi interesi?

Ovo je pitanje naročito aktualno kad znamo da je uprava Petrokemije, po naputku NO, predsjednik kojeg je isti šef sindikata i šef ‘Stožera’, potpisala ovaj devastirajući plinski ugovor (vrijednosti oko 3,5 milijarde kuna!!) na dvije godine, upravo pred liberalizaciju tržišta!

Kao što moežete vidjeti ovdje, već i godinu dana ranije je ministar gospodarstva savjetovao potpisivanje na najkraći mogući rok. Pazite, govorimo o ministru gospodarstva u državi koja je većinski vlasnik:

najkraci moguci rok

Ipak, NO, u kojem većinu tada imaju predstavnici radnika, tj. sindikata, donosi:

zakljucak dvije godine

Te uprava potpisuje plinski ugovor iduće godine (kada bi valjda logika liberalizacije morala biti još čvršća) na dvije godine.

Ne zaboravimo da su – prema Jutarnjem – tadašnjeg predsjednika uprave doveli ‘sindikati i stožer’:

“Tim prije što, prema Klausu, Jagušta nije doveo HDZ i Jadranka Kosor, nego su ga doveli sindikati i Stožer za obranu Petrokemije.”

Ovo nije nikad demantirano, pa je i za vjerovati da je istinito. Još zanimljivije, Portal53 navodi:

Odlazak Josipa Jagušta Petrokemiju će kroz otpremninu koštati 1,5 mil kn. Kad bi dosadašnji predsjednik Uprave inzistirao na potpunoj provedbi managerskog ugovora cifra bi bila znatno viša. Taj managerski ugovor sa g. Jaguštom navodno je potpisao tadašnji predsjednik N.O. Željko Klaus bez znanja tadašnjih članova NO, naglasili su sadašnji članovi NO koji su postavljeni nakon smjene vlasti. Josip Jaguš, unatoč najavama sindikata, ipak ne ostaje u Petrokemiji. Već je pronašao novo radno mjesto, doznaje se.

Radi reference, o kome se radi, možemo se sjetiti ova dva članka:
- JUTARNJI RAZOTKRIO ŠEFA PETROKEMIJE ‘Lagao sam! Imam vilu u Londonu, ali nisam lopov!
- Nezadrživa ljubav prema luksuzu na račun poreznih obveznika: Petrokemija kupila dva Audija A6 za 1,4 milijuna kuna
- Nova zatajena nekretnina Josipa Jagušta
- Povjerenstvo za sukob interesa: Zbog ‘zaboravljene’ imovine kažnjeni Jakovčić i Jagušt

Što se tiče tog plinskog ugovora, Večernji piše:

Ina je preprodavala Petrokemiji jeftini hrvatski plin po ruskoj formuli koja vezuje cijenu plina uz cijenu nafte, što pokazuje da je MOL dobro zarađivao na našem plinu. Osim toga, cijena je, zaključili su neki od potencijalnih ulagača, bila dva puta veća nego na strože kontroliranim tržištima. Takav ugovor potpisala je bivša uprava na rok od čak dvije godine, i to u vrijeme kada se tržište počelo liberalizirati. Potencijalnim ulagačima takva filozofija poslovanja nikako nije jasna jer je to donijelo gubitke, a da je cijena plina bila drugačija, mogao se postići i blagi plus.

Koja je bila motivacija da se takav ugovor potpiše, pa i činjenica da je bivša uprava tvrdila da strateški partner nije potreban prije sredine ove godine, bez obzira na gubitke, još sada nije jasno.

U ovom kontekstu je jako važno sjetiti se i prošlotjednog članka iz VL Ugovori s MOL-om iz 2009. ništetni su i treba ih raskinuti koji kaže:

Iako u arbitraži nije iznesena projekcija visine odštete, MOL bi Hrvatskoj mogao platiti milijarde kuna. Osnovno je da Hrvatska tvrdi da su svi ugovori iz 2009. ništetni i poziva se na Ustav po kojem se u tom slučaju ugovori raskidaju. … Za razumijevanje međusobnih tužbi Vlade i MOL-a plinski biznis je krucijalan. Hrvatska se GUPP-om obvezala plin preuzeti na sebe, međutim ne cijelo poslovanje, već isključivo veleprodaju, što je štetno za Hrvatsku. MOL-u je ostala proizvodnja, a dobio je i dodatni ugovor koji su hrvatski direktori potpisali 31. srpnja 2009., a koji je na snazi do 1. listopada 2014. U njemu je ugovoreno da idućih 15 godina MOL ima pravo na zajamčenu cijenu koja je izračunana po “ruskoj formuli” i višestruko je veća od cijene od 0,7 kuna po kubičnom metru po kojoj Ina proizvodi plin.

Zaštićen je i kod uvozne cijene jer ugovor daje za pravo da se cijena povećava proporcionalno cijeni plina na tržištu, ali istodobno garantira visoku cijenu u slučaju da plin pojeftini jer se tada cijena snižava samo od jedan do dva posto.

6. Sada u ovom kontekstu razmotrimo tvrdenje sindikalnih vođa da je Petrokemija na koljenima zbog plina i samo zbog plina, budući da su većinu u NO pri potpisu nepovoljnog plinskog ugovora imali upravo predstavnici radnika. Predsjednik NO je bio upravo glavni šef sindikata u Petrokemiji i voditelj ‘stožera’.

Čini se dakle da je ovo prilično dramatična situacija gdje su sindikalne vođe svojim odlukama zabili nož u leđa radnicima, za čije se interese navodno bore.

Ovo je ogromna šteta radničkom pokretu u Hrtvaskoj jer izrazito ruši kredibilitet sindikata. Ne samo u katastsrofalno lošim poslovnim potezima, nego i naknadnom muljanju oko ostvarenih gubitaka koji su rezultirali i rezultirat će ogromnim gubitkom radnih mjesta i smanjivanju plaža.

7. Naravno, uvijek su moguće i floskule da je teška sudbina ove tvornice bila nužna zbog preskupog plina. Ali kako objasniti kolosalne gubtike 2009. i 2010. godine? Jedno objašnjenje smo vidjeli ovdje: Kupili sirovine za 1,6 mlrd. kn kad su bile najskuplje?! — Petrokemija ima 250 mil. kuna minusa zbog špekulacije zalihama.

Ovo također nikad nije demantirano. Jedini ‘demant’ koji smo čuli, opet na javnoj TV, 2012., je kad je tadašnji predjsdnik NO opravdao te gubitke izlikom da su ‘tih godina svih proizvođali umjetnih gnojiva u Europi i u svijetu poslovali s gubitkom‘. Međutim, to je velika, velika laž. Primjerice, globalni lider Yara je jedne od tih godina ostvarila rekordnu dobit (ikada).

Pitanje je kako je predsjednik NO izrekao takvu laž? On je zasigurno kao predsjednik NO, ujedno i član odbora za reviziju, morao znati barem toliko o poslovanju te hrvatske mega-tvrtke. Koja je ipak važnija od par miliona kuna i dvije vreće graha.

Pitanje koje se nikako ne smije zanemariti je: Zašto je g. Klaus na ovaj prilično proziran način prikrivao razloge tih kolosalnih gubitaka. U trenutku prikrivanja je bio predsjednik NO, a kad su se dogodili, zamjenik predsjednika (predsjednik pokojni HDZ-ovac g. Nenadić koji je pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu zbog zloupotrebe položaja i ovlasti) i po svemu sudeći i tada najutjecajniji čovjek u kompaniji. ( ” … Tada je sklopio fiktivni sprazum s jednom of-shore kompanijom s Maršalskih otoka…“)

Također je vrlo zanimljivo da li se ikad g. Klaus, predsjednik NO u tim trenucima, ikad izjasnio o ovom perverznom odnosu s glavnim konkurentnom Borealisom: Otkrivamo: Petrokemija ovisna o svom glavnom konkurentu Borealisu. O tome je zasigurno morao jako puno znati, kao predsjednik NO.

8. Da bi nam bilo još jasnije djelovanje stožera, tj. sindikata, pogledajmo što kaže Le Monde Diplomatique (hrvatsko izdanje) prošle godine:

Stožer za obranu kompanije nastao je u kutinskoj Petrokemiji kao pokušaj da se ujedine svi radnici firme u borbi protiv privatizacije … Inicijativa za osnivanje Stožera potekla je iz Petrokemijina najvećeg sindikata koji okuplja približno tri četvrtine ukupnog broja radnika. Predloženi plan prihvatili su manjinski sindikat (petina radnika) i udruga branitelja, koji su ravnomjerno zastupljeni u Stožeru.

Radnici Petrokemije to su od početka prepoznali i stoga su umjesto inzistiranja na radničkom dioničarstvuv kao metodu borbe odabrali sprečavanje privatizacije odnosno borbu za državno vlasništvo. Takav odabir pokazao se vizionarskim jer je igrao na karte koje su bile raspoložive za borbu i koje se komparativno pokazuju kao ključ uspješne radničke strategije … [sjećate se onoga gore kako su popusno dobili dionice i onda ih brzo prodali, možda ovaj tekst to pojašnjava?]

Nije nam želja kutinski primjer postaviti kao opći model koji funkcionira u svakoj prilici, ali taktičko-strategijski elementi koje smo naveli svakako se moraju uzeti u obzir za svaki budući oblik radničkog organiziranja.

9. Naravno, pitanje je kako je jedan predstavnik stožera postao tako utjecajan? Pa naravno, nije kriv on, nego netko drugi. A to je država. Kako objasniti da je upravo takvog, koji se grčevito i žestoko protivio privatizaciji (‘krvi do koljena’) nadležni ministar imenovao u Povjerenstvo za privatizaciju. Je li ovo država ili zajeb**cija?

Jedan element u ovoj slagalici je možda i ovaj izjava g. Klausa:

Dovoljno je napisati papir i poslati ga u Vladu RH – sva vrata otvorena. Znate zbog čega? Zbog straha, jer su nas se bojali. Jer su nas se definitivno bojali, jer postoje nekakve procjene, a kako sam ja bio pet godina u vojsci, onda i poznaješ neke ljude koji rade u nekim službama i koji vrlo pomno proučavaju, prate, procjenjuju i šalju informacije što bi to tko mogao napraviti i da li su ti kreteni u Kutini – ovo „kreteni u Kutini“, to nam je Linić inače zalijepio – da li ti divljaci iz Kutine mogu napraviti zlo.

Je li ovo uvijena prijetnja umreženošću u tajne službe, i ako je, da li možda i dobija na vjerodostojnosti ovim zadnjim slučajem: “Novinarka Helena Puljiz dobila je sudski spor protiv Republike Hrvatske, koja joj je dužna isplatiti 130.000 kuna zbog štete po zdravlje i profesionalni ugled nastale protuzakonitim postupanjem agenata Protuobavještajne agencije, koji su je brutalnim zastrašivanjem 2004. godine prisiljavali da bude tajna suradnica sigurnosne službe“.

10. Ostaje pitanje radnika. Nažalost, zbog mnoštva loših odluka, tvrtke nije ostvarila svoj potencijal, što je loše za RH i loše za radnike. Na njima je sada da razmisle da li pristupiti ‘problemu’ na isti način kao do sada, s istim vodstvom i metodama.

Ali Einstein je rekao: “Ludost znači ponavljati iste greške i nadati se drugim rezultatima.” A sam šef sindikata / šef stožera / predsjednik NO / član odbora za imenovanja i nagrađivanja / član odbora za reviziju (iako se pohvalio da je ‘srednju školu završio zahvaljujući vezama i vezicama’) je rekao: Radnici Petrokemije nisu idioti.

Nažalost, u ovoj sagi izgubili su svi: i radnici, i država i Kutina i privatni investitori itd. Pitanje je samo kako da gubici budu manji, a ne veći. Dakle, radi se o tome kako sačuvati što veći broj radnih mjesta (a mislim da će gubici biti veliki), itd.

Kao što vidite u gornjem tekstu, ‘investitor Nenad Bakić smatra da je država loš vlasnik‘. Evidentno je da sam bio u pravo svo ovo vrijeme. Ako možda i malkice sumnjate, promislite da li bi ljudi koji su vodili Petrokemiju (uprava i NO) isto radili da je tvrtka bila njihova, a ne NAŠA.

Nažalost, nerazumijevanje društvene stvarnosti je u Hrvatskoj kolosalnih razmjera. Tako iz jednog od gornjih linkova imamo i sljedeći citat:

… napomenuo je Klaus dodavši da interes kapitala i interes radnika nikad nisu isti.

Zamislimo se malo. Zašto jednako vrijedan i obrazovan radnik u Njemačkoj i Burkini Faso nemaju iste plaće, štoviše imaju radikalno različite plaće? Pa zato jer u Njemačkoj ima puno više kapitala, pa je zato kapitalna osnova na kojoj radnik radi veća i on je produktivniji, pa ima veću plaću. Nevjerojatno je da u bilo kojem europskom mediju u 21. stoljeću izlaze ovakve trash-marksističke parole.

No, ludilo u kojem su neki hrvatski mediji pokazuje i slučaj tadašnjeg glavnog urednika (pazite sad!) Poslovnog dnevnika, koji piše:

Stoga sasvim razumljivo zvuče zahtjevi radnika kutinske Petrokemije koji žele ostati u državnom vlasništvu i protive se novom vlasniku – bio on iz zapadne ili istočne Europe, privatna tvrtka ili u većinskom vlasništvu druge države. To je legitiman zahtjev i sve drugo u hrvatskim uvjetima bilo bi lažno.

Da ‘razumljivo zvuče’ i ‘legitiman zahtjev’ i ‘sve ostalo lažno’?

Gospodin Markušić je danas član savjeta Pučke pravobraniteljice koji se, kako kaže njen website… u svom dosadašnjem radu zalagao za zaštitu ljudskih prava u području ekonomije i tržišta kapitala te rada“. Kako je gospodin Markušić u ovom slučaju zaštitio ljudska prava na tržištu kapitala i u u radu? Jesu li radnici prošli bolje ili lošije time da je privatizacija neopravdano odgođena i kasnije propala?

Jasno, možda ovo i nije ‘ludilo’. Možda je baš OK da idemo putem Sj. Koreje, Kube i Venecuele, a ludi smo mi koji želimo normalnu državu blagostanja, primjerenu Europi 21. stoljeća.

Ipak, valja primjetiti kako je medij koji je bio najzdušniji navijač za protivnike privatizacije, net.hr, u međuvremenu reterirao te maknuo s weba neke od najeskplicitnijih članka podrške ‘stožeru’, kao što možete vidjeti, ovih članaka više nema (adrese su prazne):

- Čitatelji protiv privatizacije Petrokemije
- Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital
- OVI LJUDI TO ZNAJU — Kako radnici mogu obraniti svoja radna mjesta, plaće…
- Kutinjani ‘plaše djecu’ Bakićem

Zanimljiva je prijetvornost net.hr. Joj da, to je onaj isti za koji piše na Index: Net.hr je varao: Gemius ih isključuje iz svojeg istraživanja i poslovnu 2012. zaključio s 5,5 mil. kn gubitka na 10,4 mil. kn prihoda i negativnim kapitalom od -8,7 mil. kn. Sad nam je jasno zašto su tako zdušno i oni prenosili idiotarije kao što su ‘Mrzimo kapital’ (naravno ni u ovo slučaju kapital nije od upravljača Net.hr, nego od nekih drugih, prvenstveno dioničara Proficia, među kojima je najveći dio stradalnika Domovinskog rata – vidite kako se krug uvijek zatvara!)

Kao što možete vidjeti, net.hr nikad ne piše o glavnom dioničaru svog vlasnika, g. Gevinu Sasmanu, iako je istaknuta poslovna ličnost naročito istaknuta u kuponskoj privatizaciji, a redakcija net.hr se oštro protivi privatizaciji svake vrste. Njime ‘ne plaše malu djecu’, a o problemima net.hr možemo vidjeti ovdje (po tom članku bi ispalo da ‘net.hr’ vrijedi manje od nule jer je cijena koja se spominje ‘bez dugova’, a dugovi su još 2012. bili preko 16 mil. kn

11. I vratimo se na bivšeg Prvog potpredsjednika Vlade. Večernji list je prije točno dvije godine pisao:

Petrokemija bi mogla biti velika privatizacijska priča. To je priča koja bi mogla biti teška nekoliko stotina milijuna eura – rekao je Čačić na HTV-u uoči puta u Rusiju. … Visokopozicionirani izvor u Vladi jučer nam je rekao kako je Čačić s premijerom Zoranom Milanovićem usuglasio pregovaračke pozicije.

Zar možemo sumnjati da će upravo Petrokemija biti jedna od tema s kojom će navaliti g. Čačić, ‘pa jesam li vam rekao.’ I to upravo u temi gospodarstva, koja sada pripada njegovom bivšem HNS.

Ujedno, to nam daje nade da će Vlada i pristupiti ovom slučaju ozbiljno, jer svako daljnje ukopavanje u blato otvara sve veći prostor g. Čačiću.

Jer vratimo se na početak. Ima li to zaista kakve veze sa žuapnicom Lovrić-Merzel? Pa naravno da ima. Jer možda i najveća odgovornost koju imaju političari je ona nečinjenja. Kako je moguće da se županica nije bavila, odnosno ako i je, na krivi način, Petrokemijom, uvjerljivo najvažnijim subjetkom svoje županije (možda važnom kao i sva ostala industrija zajedno)? Pa zato jer se, barem prema USKOKU, bavima autosalonima i vrećama graha.

12. Zanimljivo, naš najbolji politički komentator Antun je upravo dok sam pisao ovaj post objavio ova dva teksta koji se tiču Petrokemije, socijalizma, populizma, devastacije i g. Čačića:

- o Petrokemiji i socijalizmu
- o g. Čačiću

p.s. Zanimljiv članak: Zaštita industrijske baštine grada Siska na primjerima Tvorničkog kompleksa Segestice, zgrade Munjare i Starog mosta

p.p.s. Nastavak teksta je ovdje.

Napomena: Imam dionice Petrokemije, i ovo nije preporuka za njihovu kupnju ili prodaju.

Podravka / Interkapital

1. Članak u današnjem VL zasita zaslužuje komentar. Naime pišu o prepouruci Interkapitala za Podravku, koji su se u svom novom ‘researchu’ usudili dati karakternih 30% veću ciljanu cijenu od trenutne. Predlažem da kupite VL, evo to ovako izgleda:

ic podr

Imao sam analizu čim je objavljena, ali jasno nije moje da ju ovdje ‘guram’, zato mi je drago da je VL pisao o tome. Radi se o jednoj modernoj, kvalitetnoj analizi (da li im je proporuka na mjestu, vidjet ćemo), međutim ovo je rijedak slučaj da se za neku ‘mainstream’ dionicu netko na hrvatskom tržišu usudi dati karakterno mišljenje (bila preporuka na kupnju ili prodaju). Ako ste klijent IC, analizu vjerujem možete dobiti u cjelosti.

Na ovom mjestu svakako vrijedi spomenuti i (mnogima nevjerojatnu) karakternost FIMA koja je već drugi put dala ‘strong buy’ preporuku za KORF s potencijalom rasta od preko 40%. Ali u glavama mnogih KORF je (meni začuđujuće) tek ‘alternativa’, a PODR je bez sumnje institucionalizirana dionica, tako da u toj ‘klasi’ ovo vidim prvi put. Evo i FIMA/KORF:

fima korf

2. Naravno, i daljnji napredak je moguć. Kao što znate, sam sam već prije dva mjeseca (odmah po objavi rezultata) pisao o Podravci ovo, što je bio nastavak na ovaj post od prije 4 mjeseca: Podravka – u investicijskom sweetspotu?. Po mom sudu si hrvatska profesionalna investicijska zajednica ne bi smjela dozvoliti da jedan amater na svom blogiću ipak prvi ‘vidi’ neke stvari.

3. Interkapital treba pohvaliti i iz još jednog razloga, a to je da je IC.trader odnedavno dostupan i u aplikacijama za iOS (iPad i iPhone) i Android. To znači da profesionalnu aplikaciju Infront, prilagođenu za hrvatsko tržište od strane IC, sada možete imati na svom telefonu. Tu se ne radi o nekoj ‘aplikaciji’ koja se gleda kroz preglednik, nego samostalnoj interaktivnoj aplikaciji.

4. A što se tiče ‘preporuka’, mislim da je hrvatsko tržište toliko neefikasno da nas u stvari ne bi trebale čuditi preporuke tipa ‘ciljana cijena 100% veća’ ili ‘ciljana cijena = 0′. Ovaj hrabri uradak IC u tom smjeru je značajan, primjetimo koliki je to napredak od doba kad su skoro svi profesinalci tvrdili da je ‘HT sigurna dionica jer je kao obveznica’, a preporuke su bile redom na kupnju (desetak % iznad trenutne cijene), a jedino ste na ovom mjestu prije dvije i pol godine mogli vidjeti drugačije stavove, kao i poziv onima koji jako vjeruju u tu dionicu da mi ju posude za ‘short sell’, kao i onima koji ne vjeruju u KORF da mi se jave da im ga posudim za short sell (nitko mi se nije javio osim jedne banke s kojom sam skoro završio posao s HT, na nesreću povukli su se neposredno pred završenje.). Ponuda za KORF je i dalje otvorena.

Svijet i Hrvatska

- Začuđujući podaci za zatupljenu hrvatsku javnost
- Propast zadnjih ‘samoupravljača’ u Hrvatskoj
- Lažne / manipulativne statistike o ‘začuđujućoj nejednakosti’

1. Hrvatska je u teškoj depresiji, ponajviše mentalnoj. Zavidne (i zbog toga ogorčene) ljude odlikuje želja da i drugima bude loše (više nego želja da njima samima bude bolje). Stanje u kojem je svijet, pogotovo u usporedbi sa stanjem Hrvatske, je u hrvatskim medijima i hrvatskoj javnosti potpuno izdeformirano.

Svijet nije u krizi i u svijetu ne ‘vladaju napetosti’ koje prijete ‘propašću neoliberalnog kapitalizma’, kako nam uporno serviraju NAŠI mediji. Zatrašujuće je, međutim, ono što sam čuo neki dan na radiju. Bilo je prezentirano istraživanje o tome kako se informiraju studenti (ili je to bio dio nekog šireg istraživanja). Pazite sad. Zanimaju ih i događaji u svijetu, ALI se o tome informiraju najviše na ‘hrvatskim portalima’ (koji im serviraju priču o propasti svijeta); oni ne znaju da se u svijetu uglavnom živi normalno i sve bolje. Zastrašujuće!

Evo nekih podataka.

2. Najprije, prema Deutsche bank, kolika je vjerojatnost defaulta (možete ugrubo shvatiti kao bankrot) hrvatske države, u usporedbi s nekim drugima, sličnima, u ovom slučaju uz vjerojatnost povrata 20% duga (recovery rate assumption: 20%). Boje se malo lošije vide, Hrvatska je ova na vrhu.

reweb2

Prema DB, vjerojatnost defaulta RH, pri čemu će kreditori dobiti (nakon natezanja) svega 20% svojih pozajmica nazad je oko 4% u idućih godinu dana. Uočite da su prije godinu dana Portugal, Slovenija i Mađarska bili lošiji od nas, a sada su znatno bolji. Italija je bila svega malkice bolja od nas, sada je radikalno bolja. Bugarska je stalno radikalno bolja od nas.

3. A što je s Grčkom, najvećim bolesnikom EU? (Opaaa … jelda kako lako padaju pretpostavke, što ako MI postajemo najveći bolesnik??). Na gornjem ih websiteu nema, ali događa se donedavno nezamislivo. Prinos na grčke i hrvatske državne obveznice postaje usporediv. Ovdje je prinos na grčku 10-godišnju obveznicu (trenutno oko 6,7%) i njen vremenski razvoj u zadnjih 5 godina (porast s 5% na 30% i nazad). Ovdje imate priču o tome.

A ovdje možete vidjeti prinose na hrvatske državne obveznice, nema 10-godišnje u eurima, ali čini se da bi ona bila na oko, ili nešto iznad, 5%.

Mislim da možemo reći da je razvoj za nas bio relativno katastrofalan u odnosu na to kako se oporavljaju drugi koji su bili zaista loši. A NAŠI još uvijek krive svjetsku krizu.

4. S druge strane, u Americi, za koju naša potumplana javnost ‘zna’ da još malo će propasti pod ugrozom tog groznog ‘neoliberalnog kapitalizma’ i također ‘zna’ da su ondje izgubljena zaista mnoga radna mjesta i poštenom proleteru je ondje teže nego ikada prije, ondje je IZNENAĐENJE!

IZNENAĐENJE: Broj radnih mjesta u SAD je pri vrhuncu svih vremena i lako moguće da će ga uskoro premašiti. Calculated Rik: Headline for Next Friday: “U.S. Private Employment at All Time High”

5. Upravo ovih dana su izašle i, nekima začuđujuće, statistike o tome da nema ‘eskalacije nejednakosti u prokletom neoliberalnom kapitalizmu i svijetu uopće’ (socijalist: ‘U 3PM, kako ćemo sada dobiti funding za naše projekte o nejednakostima!’)

The Atlantic: How You, Me and Everyone Got the Top 1 Percent All Wrong.

Naime, radi se o tome da se nisu ‘Top 1%’ nešto ‘obogatili’, a to sve ‘na račun ostalih’. Radi se o tome da su se ‘Top 0,01%’ naročito obogatili (u Americi). A tko su ti? E pa vidite, to su vam većinom oni koji su postigli radikalne uspjehe u globalnoj ekonomiji, krećući iz SAD, nevjerojatno žive, inovativne i kapitalizaizirane ekonomije (da, drugovi i drugarice samoupravljači, Facebook, Google, Tesla i Microsoft ne bi bilo mogući u Hrvatskoj, čak i da su njihovi osnivači sve takve ‘ideje’ imali upravo živući u RH).

Zanime me (pitanje za samoupravljače): Imate li što protiv iPhonea, MS Office, Google i Tesle i sličnih? Jer uglavnom se radikalno bogaćenje njihovih osnivača i financijera odnosi na tih 0,01%. Ako imate, slobodno možete vratiti svoj iPhone ‘jer je na njemu netko ostvario ekstraprofit’ i vratiti se na telefon Iskra ili neki sjevernokorejski.

Naravno, samoupravljači i mrzitelji kapitala se sada neće posuti pepelom i reći: ‘Sori, inače smo ideološki zastupljeni a malo nas je i zeznula statistika.’ Naravno da neće. Jer zavist je jača.

O čemu se točno i detaljno radi, možete vidjeti ovdje.

6. Sad će hrvatski samoupravljači i endemska vrsta (koja je kod nas ipak mainstream), trash-marskisti reći: “Ali to ne može biti, to se ne uklapa u Marksovu dogmu teoriju! Mora da je ONDA problem u svijetu u cjelini!” Ne nije, stotine milijuna ljudi (a i oni su ljudi, zar ne?) u Kini, Indoneziji i Africi itd. je izašlo iz teškog siromaštava (to je ono kad umiru djeca od gladi i nedostatka lijekova, što naše humaniste-internacionalce ipak toliko ne zanima, jer se humanizam samo mjeri po tome koji auto vozim ja, a koji susjed); štoviše, ušlo je u globalnu srednju klasu.

A na samom dnu, imamo ovako fenomenalan napredak: The One Chart That Bill Gates Would Like You To See. Radi se o smrtnosti djece. I očekujem da svaki pošteni samoupravljač, trash-marskist, hrvatski socijalit i ogorčeni ‘sve je negativno’ novinar ovaj link otvori. Jer inače ne voli ljude.

7. U međuvremenu, jedan od zadnjih projekata radničkog dioničarstva, a to je Novi list (danas mi više liči na neki pamflet), čini se da propada. Oni su bili nešto kao samoupravljači, uređivačka politika nešto kao ‘balkanska ljevica’ ili tako nekako. ALI, radnici su, kad su imali dobru priliku, prodali dionice. To jasno nema previše direktnog utjecaja na izvedbu firme (kapitala ni manje ni više u firmi, dionice idu iz ruke u ruku), ali ima veze s onom čuvenom ‘Ideje naše, novac vaš’ (jer smo svoj novac povukli, naime dionice prodali; mrzimo kapital, ali volimo novac!), svakako pročitajte ovaj jako zanimljiv serijal:
- Albert Faggian: Istina je k’o novčić – ima i pismo i glavu
- Otvoreno pismo radnika Novog lista

Ovo me jako podsjeća na radnike Petrokemije, koji su svoju sudbinu, čini se, predali u ruke g. Klausu. Koji se sada jako brani zašto je sklopljen devastirajući temeljni ugovor na dvije (DVIJE) godine usprkos nadolazećoj liberalizaciji plinskog tržišta. Znate, jako je puno radnika Petrokemije imalo dionice koje su vrlo jeftino dobili. Ali su in oni uglavnom prodali i ostvarili lijepu dobit, mislim da je ispravno reći: špekulantsku dobit (a oni koji nisu prodali, ispali su ‘idioti’, da se poslužim riječnikom g. Klausa). I to je bilo ponajviše kad bi cijena malo narasla, onako špekulantski. A rekao je lijepo g. Klaus: Nisu radnici Petrokemije idioti. Nisu oni koji imaju 106 dionica samo radnici i bivši radnici, ali možemo reći da se radi uglavnom o njima. Evo kako izgleda broj dioničara Petrokemije koji imaju 106 dionica:

petrokemija 106

Znači radnici Petrokemije, ‘samupravljači’ (a to imamo potpuno pravi reći jer se g. Klaus, šef sindikata, hvali da su oni ‘dovodili’ predsjednike uprava, pa tako i g. Jagušta), nisu idioti. Pa tko onda jest idiot? Ja mislim da su idioti građani Hrvatske. Naime, znate li koliko je hrvatskog bogatstva uništeno u Petrokemiji kroz vrijednost te tvrtke za državu, mirovinske fondove i ostale? A koliki je oportunitetni trošak, što je ta tvornica mogla biti?

A zašto su građani RH idioti. Pa evo npr. jer nisu reagirali na izjavu g. Klausa koji je na javnoj TV (koju financiraju ‘idioti’, građani RH) izjavio prošle godine: “jednostavno smo pojeli svoju supstancu … došli smo u situaciju da ne možemo sami … ‘sindikat je to prepoznao još prije dvije ili tri godine’“. Znači, iako je sindikat to ‘prepoznao’ (da ne može sam, dakle treba strateškog partnera ili financijskog partnera, a to može samo kroz privatizaciju) se oštro i ucjenjivačKi protivio privatizaciji.

A možda su i radnici Petrokemije ipak barem malkice ‘idioti’ (čisto da parafraziram riječi g. Klausa, jasno ne mislim to doslovno jer su to ipak osjetljiva postrojenja, koja nisau eksplodirala, pa valjda ne rade na njima baš idioti). Naime zato jer su podržavali politiku koja je dovela do velikog gubitka radnih mjesta, smanjanja plaća, te perspektive daljnjeg radikalnog smanjenja radnih mjesta i smanjenja plaća. Po svemu sudeći, radnici Petrokemije mogu biti sretni ako sačuvaju svoja radna mjesta.

A tako je to sve žalosno. Novosti (“tjednik/nedeljnik Srba u Hrvatskoj”, kako se nazivaju) su još ne tako davno pisale inspirativno o Petrokemiji: Zadnja oaza socijalizma. A g. Klaus ponosno izvikivao (uz pljesak nazočnih), a razni mediji ponosno prenosili (ali npr. propali net.hr je ipak pokazao malo srama pa je to kasnije maknuo, vidite ovdje): “Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital”.

Evo kako je to izgledalo na jednom javnom izlaganju g. Klausa:

A evo kako je na drugom:

7.B. A što povezuje ‘samoupravljače’ iz Petrokemije i Novog lista. NIšta tu nije slučajno. Evo recimo kako se Novi list razračunavao za mojim pozivom na privatizaciju Petrokemije: Križanac diktatora i Mr. Beana u mojoj dnevnoj sobi (inače sam dobio prvostupanjsku presudu za ovaj tekst prepun uvreda, a čak ga je i HND osudio, međutim oni ga i dalje ponosno objavljuju). Jasno, sad kad znamo da je i g. Klaus držao cijele vrijeme figu u džepu, znao da je privatiazcija neminovna, a govorio drugo, da li će ‘samoupravljačima’ pasti na pamet ispričati se? Naravno neće. Joj da, skoro sam zaboravio. Ima ovaj autor i neke pokrajnje aktinosti, npr. jendu mu finu udrugicu koje je osnivač financira RH, tj. svi mi. ON je na državnoj sisi. Ako im propadne samoupravljanje u Novom listu, taj barem privremeno ima i jednu rezervnu poziciju. O našem trošku :)

7.C. Taj se isti novinar Tomičić upravo danas BRINE jer privatizacija ne ide po planu “Zanimalo nas je »kakvi su planovi države s Petrokemijom, odnosno što će biti poduzeto nakon natječaja na koji se nisu javili zainteresirani ulagači/strateški partneri«. “. Tko ne vjeruje, evo ovdje. Kakva demagogija! Ili interesi?

8. Vidite. Amerikanci, Njemci, Kinezi vole kapital. Možda sam i ‘samopravljači’ iz Novog lista vole kapital. Jer oni jako dobro znaju zašto su ‘standardi’ radnika u Burkini Faso i Njemačkoj različiti. I zašto u Njemačkoj ima posla. I zašto je u Njemačkoj život normalan, a u Hrvatskoj ogorčen. Pa zato jer ima … (nježne socijalističke duše molim zatvorite oči jer dolazi nešto puno gore od psovke) … jer ima KAPITALA.

A što znači kapital? Evo još jedne GROZNE ISTINE za naše socijaliste i ogorčene novinare propalih medija (ne znam jeste li primjetili, da hrvatski medij što propaliji, to ogorčeniji i više tumači da svijet propada). Ovako izgleda iz gornje svježe prezentacije omjer bogatstva i prihoda u SAD:

USA national wealth

Nevjerojatno, ali istinito, Radikalno raste imovina koju raja ima u mirovinskoj štednji, a to je većinom u dionicama. A to znači u produktivnom kapitalu.

Ali tu mora da je neka greška, reći će pošteni socijalist, ili tipični zatupljeni naš građanin kojeg siluju medijskom indoktrinacijom koja je na pola sjevernokorejksa. Pa zar ne ide profti uglavnom mrskim ‘kapitalistima’? Pa ide. Ali kapitalisti su svi. Većina prihoda od kapitala ide u mirovine:

profit to capital

Nevjerojatno, ali istinito. Svijet nije u krizi i oni koji manje mrze kapital i imaju ga više, prolaze daleko bolje.

Ovo su činjenice. Ipak, religija često zanemaruje činjenice. Religija ‘propasti svijeta koji je u neoliberalnoj krizi’ čim je gluplja, to njeni vračevi glasnije (ali samo u ‘Rvackoj!) viču glasnije. Ipak, MI znamo najbolje – ta izmislili smo kravatu. Kako to kaže i Kuljiš na Žurnalistima: Vaso je najmanji problem: Život u hrvatskoj laži.

Ipak, moramo razumjeti da vračevi često nisu tako glupi kakvima se predstavljaju. Nego im je to moneta koju dilaju, moraju i oni od nečega živjeti, imati svoj ja, svoj karakter, svoju javnu prisutnost, svoje honorare. A mi koji znamo što i kako je, ipak ćemo uživati u svijetu koji ne propada i omogućava nam daleko više i bolje nego ikada u ljudskoj povijesti. No, nažalost, na sve nas utječe i okolina, koja se nažalost ne mijenja (mijenja se onaj tko se ne mijenja), a na zatupljenosti ‘narodnih masa’ radi se ne manje nego za druga Tita. Ovaj put ipak to nije organizirano s centralnog mjesta, više je onako odraz vremena, borbe za zauzete pozicije, opće zavisti, ogorčenosti i letargije i tako u krug.

A najgore je za Hrvatsku da se mentalno ne mijenja. Čak i kad ova kriza ‘prestane’ (naime, kad počne ekonomski rast, koji jednom mora početi, kad dovoljno duboko padenemo) bit će izgubljena prilika za (mentalne) promjene, ostat ćemo isti.

p.s. 31.3.

- I Kuba se mijenja brže nego mi: (BBC) Cuba approves foreign investment law

- Lijep prikaz s T Portala DOJAM DEČKA IZ VANCOUVERA — Dinamov stadion je vic, pizze su katastrofa, a Zagreb grad za poginuti

- Mentalni sklop urednika i u novinara čak i u Jutarnjem koji se najviše trudi biti pro-tržišan, a kritičan prema NAŠEVANJU je često trash-marksistički / žalopojno-socijalistički. Pogledajte ovaj inače pozitivan tekst PRIVATIZACIJA S HAPPY ENDOM ‘Bili smo pred gašenjem, a onda su došla braća Indijci i napravili čudo’. On počinje u tipičnom hrvtaskom ‘mrzim kapital’ stilu: “Hrvatska propala biznis priča uvijek ima sličan scenarij.Ide otprilike ovako. Tvornica je osnovana za vrijeme Jugoslavije i bila je neupitni lider na tržištu. Onda je 90-ih nastupila privatizacija. Ona je donijela više lošega nego dobroga, no tvornica se nekako uspjela održati.

Da se premjestimo u neku drugu zemlju, da ne budemo previše emocionalni. To vam je kao da kažete:

‘Bila jednom odlična tvornica Trabant u DDR. Auti su bili toliko dobri i traženi da se u DDR i SSSR čekalo godinama na njega, iako je karoserija bila od plastika i bilo je slučajeva da bi ju nagrizle svinje. MEĐUTIM; dolaskom proklete tržište ekonomije i privatizacije, tvornica je propala, i tek se kasnije oporavila dolaskom ‘plemenitih humanih kapitalista’, ovdje.’

Socijalističkim naricateljima je vrijeme da razumiju da je Juga propala jer je socijalizam bankrotirao; a ne da nam je krasni socijalizam propao jer su onako ni iz čega došli ratovi u Jugu.