(kako su kunski i euro državni rizik slični i zašto će možda Jadranka Kosor biti najbolji hrvatski premijer)
U prethodnom postu sam ostao dužan dio objašnjenja zašto rizik države, izražen kao spread hrvatske državne obveznice u eurima, odražava sistemski rizik za hrvatske dionice, kojima se trguje u kunama.
Najveća potencijalna razlika u sistemskom riziku za hrvatske dionice i sistemskom riziku zemlje izraženom spreadom je dakle deprecijacija kune uz relativno manje povećanje spreada. Postoje i druge komponente po kojima se razlikuje sistemski rizik za hrvatske dionice, u odnosu na spread. O tome više kasnije (niže).
Za uvid zašto su kunski i euro rizik usko povezani, iako ne potpuno, toplo preporučam govor Rohatinskoga od prije mjesec dana i nedavni intervju s Lovrinčevićem. To treba iščitavati na sljedeći način:
- državni budget (odnosno tekući račun; na stranu jednokratne poštapalice kao zaduženje ili prodaja imovine) može se uravnotežiti na dva načina: povećanjem prihoda i smanjivanjem troškova.
- Povećavanje prihoda u kratkom (ili srednjem) toku nije opcija (da smo na van konkurentniji, tekućih problema ne bi ni bilo, a unutarnje značajnije porezno opterećenje je kontraproduktivno).
- Znači preostaje smanjivanje troškova. Ono je moguće kao nominalno smanjivanje troškova ili inflatorno obezvrijeđivanje glavnih elemenata troška (mirovine, činovničke plaće), ili blisko tome deprecija kao smanjenje kupovne moći na van što dovodi do manjeg uvoza (inflacija se u stvari svodi na preraspodjelu troška i prihoda unutar zemlje, ali to je druga tema).
- Iz gornjih linkova svakom je jasno da deprecijacjia (teorijski, ali u grubo i u praksi, pa i u ovom slučaju povezana s inflacijom preko međunarodnog Fischerovog odnosa) nije opcija (preostaje samo nominalno smanjenje troškova (tj. u njihovom iznosu, pa onda i realno), odnosno:
- deprecijacija usko je vezana s kreditnim rejtingom zemlje, odnosno državnim spreadom. Naravno, situacija je prilično kompleksna jer bi deprecijacija dovela do simultanog rasta cijena mnogih dionica (u svakom slučaju onih s proizvodima s globalno tržišnom cijenom itd.).
Začudno je inače kako skoro nitko nije prenio izvanredni govor Rohatinskog. Svakoem preporučujem da ga prouči kako bi saznao značajne stvari o našoj trenutnoj situaciji, ali i o ulozi narodne banke i (kao posebnosti) HNB (čija uloga nadamšuje funkciju ‘obične’ narodne banke).
Intervju Lovrinčevića je također vrlo poučan, i – iako je to mnogima bilo jasno i ranije – u zadnje vrijeme se i široj javnosti nametnuo kao vjerojatno najveći autoritet (uz Rohatinskog) hrvatske makroekonomije i ekonomske politike.
Što se tiče ostalih elemenata sistemskog rizika, spomenimo ovdje tri:
- regulatorni rizik: situacije se ovdje unaprijeđuje
- rizik likvidnosti tržišta: ne može gore
- rizik manipulacije tržištem od strane većih institucionalnih ulagača (usko povezan s prethodnim; ovaj nije kratkoročan poremećaj jer kroz mehanizam ‘pucanja’ kolateranih kredita, strah i slično može dovesti do sistemskog poremećaja na tržištu): znatno manji nego prije, jer čak i ako su neki značajni ulagači aktivno prodavali u svrhu ‘rušenja’ tržišta, više to ne mogu činiti zbog raznih razloga, sada bi se jedino mogli suzdržati od kupnje, što ne bi bilo značajno (osim što bi za njih bilo štetno).
Nastavak kasnije.
p.s. Napokon sam i napisao nešto i o autoru, iz ljenosti sam ostavio jednu verziju na engleskom koju sam imao gotovu.
