Arhiva Kategorije: Uncategorized

Kako je Hrvatska kao Sjeverna Koreja

Kargo kult je jak u Sjevernoj Koreji, baš kao i u Hrvatskoj! A između njemačke sadašnjosti i sjevernokorejske budućnosti, što birate?

Vrlo zanimljiv članak o vizijama sjevernokorejske arhitekture, njihovi najbolji arhitekti su nam na ovogodišnjem venecijanskom Bienalu pokazali kako zamišljaju budućnost. Na BI via Wired.

Djela su vrlo zanimljiva, ali za nas su svakako zanimljiviji komentari iz BI. Ipak, najprije, za kontekst, pogledajmo njemačku sadašnjost, Filharmonija u Hamburgu:

elbephilharmonie

A sada povrtak u budućnost. BI kaže

The problem is — and what these designs illustrate so well — that these architects are stuck between past and present without any real understanding of how to get to the future.

Their final products are a glimpse into what it would be like to envision the future after being entirely cut off from the present for almost 70 years.

Kako vas ovo podsjeća na hrvatsku, ne arhitekturu, nego društvenu stvarnost?

Ako još niste sigurni, evo pogledajte ovo razumijevanje, uz komentare s Wireda:

Počet ću od meni najboljeg rada, ovo su skijaške staze u cijevima: These “Mountain Conicals” pile living quarters high to reduce their footprint in the surrounding river beds. The architect calls for ski runs in the pipes connecting buildings.

koryo7

Eko-etno održivo! Neće NAMA stranci investirati, koji SAMO traže profit. This self-sustaining silk cooperative relies on wind, water, and solar power:
koryo12

Ekološki razvoj turizma, jer navodno stranci nam žele rasturiti obalu sa svojim hotelima, iako su ju nepovratno devastirali NAŠI s bespravnim briketušama-apartmanušama (ili čak legalno sagrađenima uz užase dalmatinskog ‘urbanizma’ i ‘arhitekture’): This “aerial hotel” combines communal spaces with private views of nature.
koryo4

No, neke sličnosti naše sadašnjosti i sjevernokorejske budućnosti su baš napadne!: A new, more efficient train to faciliate tourism throughout the country. “It runs slowly amongst some of the world’s most beautiful scenery,” we’re told. “Speed is not the essence.koryo10

A ovdje prepoznajem utjecaje ‘suvremenosti’ iz 1935. (Fallingwater), uz naravno eko-etno interpretaciju, jasno potpuno besmislenu izvan konteksta – gle čuda, baš kako i neki naši ekonomski mislioci nalaze inspiraciju u New Dealu iz istog doba i iste zemlje.

koryo9

Kao što sam pisao, kargo kult je dominantna ideologija u Hrvatskoj. Uvijek vidimo i neke smiješne sitnice koje na to ukazuju, evo recimo Bodul nas je izvjestio o NAŠEM nastupu na glavnoj europskoj energetskoj konferenciji, ovdje.

Ali pogledajte cijeli tekst na BI.

Filharmonija u Hamburgu će koštati oko 800 mil. eura. Ipak, NAŠI mainstream mediji tvrde: Angela, njemačka štedljivost ubit će nam Hrvatsku. Kako je to moguće? Možda oni ipak ne ‘štede’ nego troše na prave stvari. Što bi rekao Antun, NAŠI mediji se trude NAŠU raju zatući do razine neandertalca, tako je lakše perpetuirati postojeću vladajuću strukturu.

Dakle, što biramo? Njemačku sadašnjost ili sjevernokorejsku budućnost?

Još malo o Filharmoniji ovdje.

Delfini

U jutrošnjem postu nisam prenio ovaj dio iz FT:

With the calm water, it almost seemed as if we could walk from one island to another. Below its clear surface, dolphins and seagrass meadows could be seen.

Naime, to mi se činilo pretjerano, zato je sam nisam nikad vidio delfine uživo, pa gdje će onda taj! Međutim, kao za vraga, danas upadosmo u grupu delfina, kojima smo čak bili i zanimljivi, pa su plivali oko nas (zelenima: nismo ih uznemiravali!).

Kao što možete vidjeti ovdje:

Dobro jutro

Jučer je pažnju privukao članak The Economista koji je ipak u našim medijima bio većinom cenzuriran u najneugodnijem dijelu.

Srećom usprkos cenzuri, mislim da je Vlada dobro pročitala cijeli tekst, jer su premijeru The Economist omiljene novine.

No, malo tko je primjetio i mali tekstić u FT, evo ga ovdje, omiljena otočna lokacija za Francesca da Mosta (“a Venetian architect, writer and TV presenter. He is the author of ‘Francesco’s Mediterranean Voyage’) su Kornati:

… We were sailing up the Adriatic, pushed by the Sirocco wind, when an archipelago appeared: about 100 islands of every shape and size. Arid, covered in rocks or olive trees, they protruded from the sea like upside-down craters – the Kornati. …

A ovako je (jedno nedavno) jutro izgledalo na jednom drugom otoku:

DCIM100MEDIA

Zubarija

Dok Hrvati muku muče s naslijeđem socijalizma, teško, jako teško se razumije da budućnosti, barem onakve kakve očekuje tipičan hrvatski birač, nema nego pristajanjem na standarde suvremenog svijeta (odaberite sami nešto od ovoga što vam se najviše sviđa: Švicarska, Švedska, Austrija, Nizozemska, Kina, Velika Britanija … – ali nemojte odabrati Srbiju, Sloveniju i Sj. Koreju), stvari se događaju same od sebe.

A to je da kad već Hrvati ne žele osvojiti ili barem sačuvati svoj ekonmski prostor, netko drugi će: MISTERIOZNI BANKARI NA LOŠINJU Za 200 mil. eura žele kupiti vojni kompleks i pretvoriti ga u resort.

Hrvati na sreću ili nesreću imaju svoju rentnu poziciju, a to je Jadran (ako ne vjerujemo u klaunovske najave o ‘Novim hrvatskim Emiratima’), to je sreća i nesreća. Sreća jer se rentica održava, a nesreća jer se zbog nje nismo nikad počeli mijenjati.

Ali, ta skromna rentna pozicija zaslužuje bolje, može se bolje čak i tu. Koliki je tu potencijal, pokazuje zubarska poliklinika Rident. Velike čestitke osnivačima, upravi i radnicima Ridenta, vidite prihode i dobit (pri čemu je bilanca ‘beton’, gotovine otprilike kao sav dug) – izvor je Poslovna Hrvatska (ne poznam nikoga iz Ridenta):

rident bilanca

rident PL

Demagozi, ili naprosto zli ljudi koji ne biraju sredstava da utvrde svoje pozicije, će vam možda i dalje tvrditi da je jedini pravi put u socijalizam budućnost onaj koji oni kažu, a da ‘nećemo raditi kao spremačice i konobari te liječiti strance’, a koje mišljenje vjerujem ne puše ljudi bez posla (ali raja koja ga ima većinom da, što pokazuje i na izborima).

Nadam se da će upravo Lošinj biti prva integralna odmorišno-liječilišno-rekreacijska destinacija, nastavno na gornje, nastavno na investiciju u Jadranku i aerodrom koj je streteški projekt (a to je dijelom i zato jer imam dionice LPLH i ovo naravno nije preporuka za njihovu kupnju ili proadju).

Evidentno će NAŠI skočiti na zadnje noge ne dobit RIDENTA (jer profit je zao) kao i perspektivu da zli Zapadnjaci i Istočnjaci tretiraju Lošinj kao ‘mini Floridu Europe’, ali mislim da svaki NAŠ u biti ima neku državnu sinekuricu koja je tim sigurnija čim ima manje promjena, pa se nemojmo na NAŠE obazirati.

E sad zašto to? Pa zato jer je gadni provokator taj Badurina, gledajte ga samo:

dentalni

(A to mu je baš i posao!)

A ima Badurina i Nenada:

nenad

Razlike

Na ovim slikama zaokružite 4 razlike:

hvar 2

hvar 3

Hvar

Nekoliko fotografija s Hvara:
– Grad Hvar
– Nova riva u Starom Gradu
– Jelsa
– Vrboska

Ove su fotografije male kvalitete (ali klik na njih daje veću), ako nekome trebaju visoke kvalitete (za legitiminu svrhu) može me kontaktirati na email.

hvar

stari grad

jelsa

vrboska

Enigma/Turing, prvi kompjuter i prvi programer

1. Jučer je osvanuo trailer za The Imitation Game:

.

2. U Londonu možete vidjeti prvi kompjuter, ovdje je o Charlesu Babbageu.

3. Prvi progamer je bila žena.

Zavist

1. Zavist je glavna moneta socijalizma (i svih totalitarizama), kako to objašnjava Helmut Schoeck u svojoj knjizi Zavist – Teorija društvenog ponašanja. No, kako je nadaleko poznat tzv. hrvatski jal, Vjekoslav Klaić:

Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva. A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori, zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju.

te kako je zavist zaista ključna za nastanak i održavanje socijalizma, nije ni čudo da ova poznata knjiga u Hrvatskoj nije dobila skoro nikakvu pažnju – njena tema je tabu. Nedavno sam otkrio tu knjigu, i (s nedostatnim obrazovanjem, kako smo skoro svi potumplani odrastanjem u totalitarizmu, iako većina toga nije svjesna) mislio da se radi o knjizi koja je i inače u svijetu malo poznata. Međutim, nedugo nako toga spomenuo mi ju je jedan prijatelj koji je odrastao u Njemačkoj. Kao mlad čovjek svjedočio je padu Berlinskog zida i pitao oca: ‘Kako je uopće moguće da se takvo društvo kao socijalizam tako dugo održalo?’, a otac mu je kao objašnjenje preporučio upravo tu knjigu.

Međutim, ova knjiga je jako zanimljiva ne samo na sociološkoj (društvenoj) razini, nego i na psihološkoj! Svaki naš građanin bi trebao pročitati ovu knjigu! Primjerice, svi sudionici FB rasprava, a pogotovo anonimnih foruma (posebno investicijskih!) – pomoći će im da razne sudionike zapravo žale, a ne ljute se na njih, jer zavist je jedna žestoko izjedajuća stvar.

Naravno da bi Schoeck napisao još bolju knjigu da je mogao vidjeti kasniji razvoj u razumijevanju ljudske psihologije, recimo smatram da zavist svakako treba gledati i u kontekstu kognitivne disonance (o čemu sam pisao ovdje prije 3 1/3 godine: Toksični koktel: zavist + kognitivna disonanca), ali knjiga je i danas vrlo aktualna.

2. Pogledajmo najprije što je nedavno rekao Richard Holloway u Intelligent life (nadam se da čitate ovo odlično Economistovo izdanje – iako je u tisku prilično skupo, imate ga dostupno potpuno besplatno za iPad!).

Every other sin offers some gratification, if only in its early stages, but envy is an empty and desolating experience from beginning to end. It is the meanest sin in the book, which is why few people ever own up to it. François de La Rochefoucauld captured its joyless secrecy in 1665: “We often pride ourselves on even the most criminal passions, but envy is a timid and shame-faced passion we never dare acknowledge.” Virginia Woolf thought it was the besetting sin of writers, and Gore Vidal agreed with her. Whenever a friend succeeded, he wrote, a little something in him died; for him it was not enough to succeed—others had to fail. Vidal’s spleen captures both aspects of envy: sorrow at another’s good and satisfaction at another’s misfortune, what the Germans call Schadenfreude, shame-joy, pleasure in the distress of others.

The most obvious symptom of envy is malice. However witty and entertaining you may find their skilful dismembering of the reputations of others, you can be certain that the malicious person is being eaten alive with envy at another’s success or celebrity. Behind many a bitchy comment there lurks a troubled and dissatisfied heart.

And since envy is a sin between friends or equals, another of its symptoms is hypocrisy, acting pleasure in another’s good fortune when you actually feel gut-clenching pain. It shows in the tightness of your smile and the shadow behind your eyes as you dredge up your congratulations from a well of bitterness.

3. Evo i jednog reviewa s Amazona koji dobro opisuje knjigu, prije nego vam sam prikažem neke njene elemente:

I will never look at politics, society, or myself in the same way ever again. This book is a masterpiece, and Helmut Schoeck does an outstanding job of showing just how influential and pervasive the emotion of envy is in society. He studies societies all over the globe and shows us one of human nature’s uglier aspects which seems to be universal. I found in this book many lessons for myself personally, and I obtained a more profound understanding of society, especially in terms of damaging economic policies peddled by expediency-minded, power-hungry politicians which not only reduce the prosperity of the wealthy, but do not improve the lot of the poor which such policies are intended to help. This book is an excellent guide to human nature and societal structure.

A evo i nekih teze iz knjige.

4. Općenito o zavisti kao osjećaju i kako se razlikuje od ljubomore:

Do kraja devetnaestog stoljeća … većina autora koji su imali povod da se bave ovom stranom ljudske prirode bili bliski sa zavisti kao jasno definiranim fenomenom. Nemaju sve kulture pojmove kao nada, ljubav, pravde i napredak, ali gotovo svi narodi, uključujući i najprimitivnije, otkrili da je potrebno definirati stanje uma osobe koja ne može podnijeti da netko drugi bude nešto, ima vještinu, posjeduje nešto ili uživa ugled koje on sam nema, a koji će se stoga radovati kad drugi izgubi imovinu, iako taj gubitak neće značiti njegov vlastiti dobitak. Sve kulture, također, su ustanovile konceptualne i ritualne mehanizme namijenjene zaštiti protiv onih svojih bližnjih koji su skloni tom stanju.

U literaturi i u razgovorima s brojnim ljudima o tome što oni razumiju pod zavišću sam bio osupnut tendencijom da se riječ ‘ljubomora’ koristi umjesto ‘zavist,’ bijući bez sumnje podnošljiva za one koji priznaju da ga imaju taj osjećaj, nego zavist, što je sramotan sentiment. Ljubomoran čovjek je poražen u borbi za vlast ili u natjecanju; on nije inferioran u odnosu na imovinu o kojoj se radi kako je, po definiciji, zavidnik. Ipak, čak i bihevioralne znanosti često izbjegavati fenomen zavisti i od zavidnih ponašanje kao da je tabu, prikrivajući motiv zavisti s pojmovima kao što su ambivalentnost, agresija, napetost, suparništvo, ljubomora i slični neizravni opisima.

Strast zavisti ljudi čuvaju kao tajnu, bez obzira na njihovu kulturu i jezik, s većim strahom i sramotom od bilo kojeg oblika erotske strasti ili izopačenosti.
+ + +

Kako biste vidjeli da je ovo točno, ako radite u korporaciji, zamislite ima li većeg poniženja nego da nekome na sastanku pred drugim kažete da je zavidan? Naravno da to nećete učiniti, jer je to teže nego glup, nepošten itd.

Zanimljivo, ovdje vidimo i pojam ‘tabu’, za koji kasnije Schoeck objašnjava kako je nastao kod Maura, upravo vezano uz privatno vlasništvo i zavist.

Dalje Schoeck citira W.L. Davidsona:

Zavist je emocija koja je u svojoj biti i sebična i zlonamjerna. Usmjerava se na osobe, a podrazumijeva odbojnost prema onome tko posjeduje ono što zavidni čovjek sam želi, i želju da se toj osobi naškodi. … Tu je u zavidniku i svijest o inferiornosti prema osobi kojoj zavidi i patnja zbog te svijesti. Tko je dobio ono na čemu zavidim ima nadamnom prednost, i to mu zamjeram. Prema tome, radovat ću se ako on nađe da mu mi to na čemu mu zavidim ne pruža cijelo zadovoljstvo – a puno više ako mu čak i donese štetu.

U skladu s analizom uspješnih društava, takve ljude naprosto treba ignorirati. Kao što ćemo kasnije vidjeti, pokazivanje ljubaznosti prem zavidnicima samo raspiruje njihovo ogorčenje.

Što se tiče investicijske zajednice, sad su vam vjerojatno razumljivije one hijenice što se po raznim forumima zlobno uključuju u rasprave upravo ako neka vaša dionica u tom trenutku ne stoji najbolje (iako ju oni nemaju, pa ih ne bi trebalo biti briga) – jasno to su i ljudi bez elementarne financijske pismenosti koji ne razumiju portfeljni pristup. Također jednim dijelom objašnjava negativistički pristup nekih novinara/medija koji uvijek revno objave kad cijene dionicama u svijetu padaju, ali ne i kada rastu (to nije vijest), iako one u zadnje vrijeme rastu preko svih rekorda.

Na psihološkoj razini, za zavist je, za razliku od ljubomore, bitno da zavidnik ne mora, i često ne želi – upravo iz osjećaja inferiornosti – dolaziti u direktni kontakt s onime kome zavidi. Zavist može biti na daljinu, anonimna i često se i površno manifestira kao izbjegavanje kontakta recimo pod plaštom ‘uvrijeđenosti’.

5. Schoeck kaže:

… jedna od glavnih teza ovog rada: što su više privatne osobe i čuvari političke moći u određenom društvu u mogućnosti djelovati kao da nema zavisti, veća će biti stopa gospodarskog rasta i broj inovacija u cjelini. Društvena klima najprikladnija za najpuniju i u najvećoj mjeri nesmetanu implementaciju čovjekovih kreativnih sposobnosti (ekonomskih, znanstvenih, umjetničkih itd.), u kojima je prihvatljivo ponašanje, običaji, religija, zdrav razum i javno mnijenje više ili manje utvrđeno stavom koji djeluje kao da se zavidnici mogu ignorirati.

Pogledajmo odmah i razradu koja kao da je pisana za Hrvatsku danas (ovo s nekretninama će se svidjeti Antunu, tako rade NAŠI):

Institucionalizirana zavist … odnosno sveprisutni strah od nje, znači da postoji mala mogućnost individualnog ekonomskog napretka i nema kontakta s vanjskim svijetom kroz koje se zajednice mogu nadati napretku. Nitko se ne usuđuje pokazati išta što bi moglo navesti ljude da misle da stoji bolje [NB: naravno, ovo je uvjetno, jer u RH ima dosta 'prikazivača', ali se malo tko usudi pohvaliti poslovnim ili ulagačkim uspjehom]. Inovacije nisu vjerojatne.

Daleko više od izumitelja, inovator koji implementira inovaciju predloženu od strane drugog nepogrešivo se izlaže najbešćutnijem Schadenfreude i ismijavanju, ako ne uspije proizvesti rezultate.

Naravno, kad god napredujemo u Hrvatskoj, malo toga je globalno inovativno, naprosto nismo dio svjetske matice i globalne inovacije ne uspijevaju bez cijelog ekosustava (da je Google izmišljen ovdje, ne bi nikad uspio) i stoga su svi naši uspjesi uglavnom manje ili više pametne, uz manju ili veću posvećenost, lokalne implementacije globalnih inovacija. Recimo meni se ne jednom dogodilo kad sam htio otkloniti zavist sugovornika koji se raspituje o mom uspjehu s MojPosao da kažem ‘pa uvijek za poslovni uspjeh treba imati i sreće’ (što mislim da je 20% uspjeha, ali to ne kažem), a sugovornik sav ozaren kaže: ‘Tako je: SREĆA!’.

Mnogi poduzetnik, pogotovo pokretač start-upa, ili investitor zna o čemu govorim.

E sad ono za Antuna:

Činjenica, samo po sebi nevjerojatna, da je prodavatelj nekretnine mrzi kupca, kojega želi oštetiti, vjerojatno se može objasniti njegovim trajnim polaganjem prava na imovinu. Čak i tamo gdje je prodaja ‘prava’ i plaćena dobrim novcem, prodavač [često] zavidi kupcu na njegovoj nadmoći koja leži u njegovoj mogućnost plaćanja, to jest, u aktivnoj kvaliteti. Ono što imamo ovdje je, vjerujem, vrlo raširena ljudska reakcija. Kupac ne može biti posve siguran od zavisti prodavatelja, koji sam zadržava tihi sumnju da je prevarom iz nečega izvlašten (u zamjenu za nešto tako prolazno kao novac).

6. O općoj prirodi zavist Schoeck citira Kierkegaarda i navodi da se ta tema provlači kroz cijeli njegov rad:

[Kierkegaard:] Svatko tko želi razumjeti prirodu kaznenog djela trebao bi proučavati ljudsku zavist, istraživanje koje nudim kao luksuz, a što vjerujem da sam napravio temeljito.

ali Schoeck i sam naravno razumije dubok utjecaj zavisti kako na individualno, tako i društveno ponašanje (recimo kako na rast socijalizma, tako i Hitlera, uostalom svih totalitarnih režima):

Nema sumnje da su mnogi 1933. smatrali Hitlera manjim zlom, jer je izgledalo da njegov program za njemačko društvo ublažava klasno-svjesnu zavist potaknutu od stranaka ljevice, zavist koja je tijekom posljednjih godina Weimarske Republike, a posebno od početka gospodarske krize širom svijeta, dao imućnim Nijemcima dobar razlog za strah. U posljednjem poglavlju svoje knjige Hitlerova socijalna revolucija (1966), David Schoenbaum daje očite primjere tog specifičnog olakšanja koje su osjetili mnogi Nijemci u to vrijeme, od vlastite zavisti kao i zavisti usmjerena protiv njih. Znakovito je da su, nakon osvajanja vlasti, Nacionalsocijalisti vrlo brzo napustili svoj klasnosvjesn, egalitarni ton, usmjeravajući obilno dostupnu socijalnu zavist protiv Židova i ‘kolonijalnih sila’.

Zanimljivo, baš neki dan Borislav Ristić na svom blogu piše o vezi antisemitizma i antikapitalističkog mentaliteta, u tekstu o sukobu u Gazi.

7. Zavist se eksplicitnije vidi u primitivnim društvima i na neki način ukazuje i na neke korijene zavisti u modernim društvima:

Sada je značajno da, kao što ćemo pokazati, da kod mnogo primitivnih naroda (npr. Dobuani i Navaho Indijanci), kao i nekih seoskih zajednica u razvijenijim društvima (npr. u Srednjoj Americi) [zavist se ne događa] nesvjesno ili podsvjesno poput naših suvremenika u modernim društvima, nego s namjerom: berba mog susjeda je bolja od moje, jer on je nekako uspio smanjiti moju crnom magijom

(opet zero-sum gledanje svojstveno socijalizmu, ili špekulantićima-hijenicama koji misle da njihova dionica ne raste zato jer tuđa raste).

Zanimljivo je da je zavidnik najčešće više usmjeren na uništenje tuđe imovine (opet paralela za ulagače: ne radi se samo o novcima, nego o npr. statusu uspješnog investitora) nego na stjecanje svoje. Odatle beskrajne negativne rasprave na hrvastkim ‘investicijskim’ forumima gdje se špekulanti daleko više bave drugima nego samim sobom.

Zanimljivo je i da zavist koja se tiče statusa ne pada s razlikama u statusu, nego upravo suprotno. Neki narodi koji imaju minimalne razlike u bogatstvu zapravo su baš jako zavidni, te Schoeck tako detaljno opisuje primjer Navaho indijanaca za koje navodi da ih naprosto razdire zavist.

8. Važno:

Što više ljubaznosti se pokazuje zavidnom čovjeku, on postaje sve gori. Ova primjedba je osobito važna jer ju je psiho-patologije u više navrata potvrdila. Što više se nastoji lišiti zavidnog čovjeka njegova navodnog razloga za zavist dajući mu darove, tim više mu pokazuje superiornost i naglašava kako će mu malo nedostajati taj poklon koji udjeljuje.

(Recimo da vam je neki ulagač zavidan, a vi mu otvoreno ukažete na neku investicijsku priliku, gdje možda i vi gubite jer je veća potražnja za tom dionicom, on će nakon dobitka na toj prilici još zavidniji.)

9. O zavisti kao ključnom elementu društvene organizacije:

Ljudska društva ili ljudi koji su morali živjeti zajedno su uporno tražili koliko je to moguće suzbiti zavist. Zašto? Budući da je u bilo kojoj skupini zavidni čovjek neizbježno izgrednik, potencijalni saboter, pokretač pobune i, u osnovi, on ne može biti primiren. Budući da ne može biti apsolutno egalitarna društva, jer ljudi ne mogu biti doista ravnopravni ako bi zajednica uopće bila održiv, zavidni čovjek je, po definiciji, negacija osnovu svakog društva. Neizlječivo zavidni ljudi mogu, na određeno vrijeme, inspirirati i voditi … revolucionarne pokrete, ali oni nikada ne mogu uspostaviti stabilno društvo bez ugrožavanja svojih ‘ideala’ jednakosti.

Ono što se pojavljuje u društvu kao Gemeingeist, duh zajedništva itd., ne skriva svoje porijeklo od onoga što je izvorno zavist. Nitko ne smije željeti da bude isprijed, svatko mora biti isti i imati isto. Socijalna pravda znači da ćemo sami sebi uskratiti mnoge stvari, tako da i drugi mogu bez njih, kao i, ili, što je ista stvar, ne mogu i. To je potražnja za jednakh tražiti. Taj zahtjev za jednakošću je korijen društvene savjesti i osjećaj dužnosti.

Za ovo gornje navodi i primjer iz poratne Velike Britanije, naročito zanimljiv za one koji ne znaju povijest i ne znaju na kako radikalan socijalistički eksperimt je zakoračila Velika Britanija (i srećom se povukla s njega nakon što je gotovo propala) – a taj eksperiment je bio moguć zbog ‘duha zajedništva’ koji se izgradio kroz rat:

Socijalističko gospodarsko planiranje u Velikoj Britaniji između 1945. i 1951. došlo je do otrežnjujućeg zaključkada će upravo je upravo službeno ustrojeno i kontrolira gospodarstvo, pod pritiskom egalitarizma, omogućiti da se roba i zalihe prije pokvare nego dopustiti da neki potrošači imaju više od drugih. Jedan od primjera je daje je zabrana od strane Ministarstva prehrane, u proljeće 1950., proizvodnju Devonshire vrhnja od stane poljoprivrednika iz Exmoora iz njihovog viška mlijeka, s obrazloženjem da je to bilo više ‘pravedno’ da se to mlijeko pokvari nego omogućiti nekim ljudima da uživaju u vrhnju u vrijeme kad ga ostatak zemlje ne može imati.

10. Ovdje je potpuno jasno zašto egalitarističke etopije ne mogu uspjeti (ovo je jedan od razloga, ima ih puno), a to je sljedeće: zamislimo materijalno potpuno jednako društvo. Ono međutim nikad neće biti statusno jednako (mislite li da su na studentskim ‘plenumima’ svi imali jednaki status?). I još gore, ono nikad neće seksualno egalitarističko: što ako imate atraktivniju ženu od vođe?

Jasno, Schoeckov argument je složeniji. Recimo:

Socijalizam sebe smatra … evolucijom morala, i traži kao nužan odgovor na problem nejednakosti koja se razvijaju uglavnom iz modernog industrijskog, kapitalističkog života. Njegovi zagovornici ne znaju da je njihov način razmišljanja postojao, i dalje postoji, gotovo univerzalno na primitivnim razinama društvenog života, te da je čovjekov jal najintenzivniji ondje gdje je sve na gotovo istoj razini; njegovi pozivi za preraspodjelu su najglasniji kad ne postoji gotovo ništa za redistribuirati.

I ovo je jedan razlog zašto su pozivi na socijalizam daleko jači u simorašnoj Hrvatskoj nego u bogatoj vrlo kapitalističkoj Švedskoj, Austriji ili Švicarskoj gdje su nejednakosti daleko veće.

11. Zanimljiv je slučaj Maora koje Schoeck detaljno opisuje. Oni su bili svi podjednako siromašni, uključujući poglavice koji su imali više imovine, ali su imali obavezu ugošćavanja, pa im se imovina stalno topila. Maori su imali institucionaliziranu pljačku, muru, kojom bi se gomila obrušila na svakoga tko je na neki način prekršio običaje ili dao ikoji drugi razlog. To nije bila samo pljačka, nego opće uništavanje ono malo posjeda što je nesretnik imao. Međuti, zanimljivo je da je lista razloga za muru bila tako velika i izvan utjecaja žrtve da je praktički svatko u bilo kom trenutku mogao postati žrtvom, povod se lako našao. U doba kad još nije bilo puno kontakata s Europljanima, dovoljno je bilo da netko ima sjekiru ili koplje, da bi ga okružili zavidni promatrači koji bi samo tražili izliku za muru, tj. izliku za ‘legalnu’ pljačku.

U praksi to je značilo da nitko nije imao trajna dobra, jer se nije isplatilo ulagati u njih. Također, nitko nije nikad pružao otpor pri muri. Jer to bi značilo ne samo mogućnost ozljeda, nego isključivanje iz budućih mura prema drugima!

Konačni rezultat je bio da je vrijednija pokrena imovina – primjerice čamac – prelazila iz ruke u ruku i na koncu postala javno dobro.

Schoeck:

Običaj muru napada ne bi trebao biti shvaćen kao da Maori nisu imali jasnu predodžbu o privatnom posjedu. Sasvim suprotno. Od njih nam dolazi termin ‘tabu’ (Tapu), koncept koji je nastao za zaštitu osobne imovine. Svako ugledniji je mogao koristeći svoj tapu stavite tabu na cijelu svoju pokretnu imovinu – odjeću, oružje, ukrase, alate ih učiniti imunima na štete ili krađe od strane ostalih (osim, naravno, za muru). Čim viši nečiji društveni rang, jači je njegov tapu. On ne mora ništa posuđivati drugima, a može napustiti svoje posjede nečuvan za bilo koju duljinu vremena. U slučaju ribarske mrežu, na primjer, tapu je smatran toliko jakim da joj je mogao prići samo njen tvorac.

Svakako bi se dalo izvući još zgodnih stvari iz knjige, ali najbolje je da ju sami pročitate, link je gore.

A kako je hrvatski jal zbilja izražen, mi smo tako spremni gledati i druge, često iz osjećaja inferiornosti, gledajte ovo Cijeli svijet zavidi Hrvatskoj na ovom spotu! Jer ako su nam zavidni, mora da smo im superiorni.

Dolasci turista

Vijest dana su gužve na cestama, dolasci stranaca. Evo zadnjih podataka o dolascima stranaca do jučer, uspoređeno s prošlogodišnjim podacima. Najveće gužve na cestama će biti idući vikend, ne idite ako ne morate – naime, tada će biti i jako puno povrataka, gužve u oba smjera.

ulasci stranaca 19-07-2014

Kako se nekad živjelo na otocima

Otok Hvar danas uglavnom ‘znamo’ kao destinaciju iz ljetnih izvještaja. Recimo, koje vam asocijacije daje ova fotografija (klik za veću)?

Hvar 1

(Korištenje i prenošenje fotografija i video materijala na ovom blogu isključivo uz pisanu dozvolu.)

Međutim, život na otocima je ne tako davno bio brutalan, a spomenike nevjerojatnim naporima i ustrajnosti naših otočana možete vidjeti niže u kratkom videu koji sam snimio ovih dana. Iako i danas ima otočana koji žive od napornog rada u polju ili na moru, teško je zamisliti napore koji su osvojili i održavali ova polja na vrletima. Da bi se došlo do zemlje, morao se raščistiti kamen, koji se slagao u zidove ili naprosto hrpe, a kao što možete vidjeti, bilo ga je uglavnom više od zemlje.

No to je bio tek početak, ta polja su se morala i obrađivati. Ljudi su kretali na posao prije svitanja, kako bi napravili što više prije nego sunce postane prebrutalno. Kad bi krajem jutra (u rano prijepodne) sunce postalo prejako, išlo se (nakon već možda 5-6 sati rada?) na ‘marendu’ … pa kasnije, kad je sunce malo oslabilo, ponovo na posao. To je taj rani obrok, a ne onaj rani ručak koji tako zovu uhljebi i managerčići u Zagrebu, ‘pa se po tradiciji može popiti i čaša vina’. A vidite zašto se vino pilo za marendu.

U početku videa imate prikaz kako je to naizgled, strme vrleti na Hvaru s kojih se pruža romantični pogled na Starogradski zaljev i Brač … ali one skrivaju staru priču. Premijer će vjerojatno i ove godine biciklom proći cestom koju vidite na ovom videu, kraj tih zapuštenih polja i svejedno nastaviti odustajati od reformi. Jer vojska uhljeba ima prioritet – Nijemci i neki naši prijašnji ‘Nijemci’ kojih više nema nas se ne tiču: u Hrvatskoj se slavi namještenje, a ne rad.