Besmisleno kvazi-kejnezijansko orgijanje značajno je produbilo i produžilo krizu u Hrvatskoj

Suprotno tvrdnjama analfabeta i manipulatora, ekstremna ‘poticajna’ potrošnja u Hrvatskoj traje već 5 godina. Mogli bismo ju nazvati kejnezijanskom da je slijedila iz ekonomskih promišljanja, umjesto političko-korupcijskih i direktno korupcijskih. To orgijanje mora prestati kako bi se Hrvatska koliko-toliko zaštitila od njegovih posljedica, tj. propasti. Ekonomski analfabeti i manipulatori, međutim, forsiraju priču o ‘prekomjernoj štednji’ koju naši vrli političari prihvaćaju kao polaznu osnovu razgovora, što se svodi na ‘je** lud zbunjenoga‘

Prekjučer vrlo dobar članak u Jutarnjem: Industrija i trgovina izgubile 80 tisuća radnih mjesta, ali broj birokrata se povećao!?, ali je možda nedovoljno istaknut problem bazne godine, tj. kao relevantna se navodi i ‘prolazna’ 2008. što možda ne daje svima dovoljno jasnu slike glavne teme, tj. potcjenjuje radikalnost onoga što je autor htio reći. Naime, ne razaznaje se ogromno povećanje proračuna u kontekstu krize. Pogledajmo o čemu se radi.

0. Za početak, svjestan sam da je ovo u biti trivijalna tema, pa je možda i suvišno o njoj pisati. Ipak, ona kao takva u javnosti nije prepoznata. Napretkom bihevioralnih znanosti sada donekle bolje razumijemo zašto ‘masa’, odnosno javnost, koja se sastoji i od velikog broja obrazovanih i/ili inteligentih ljudi ponekad propusti vidjeti, ili dati dovoljan značaj.

Na prizemnijoj razini, sjetite se samo teza s ovog bloga prije točno 4 godine o potcijenjenosti hrtvaskih dionica koju cijela investicijska zajednica nije vidjela, kasnijih teza o značajnoj precijenjenosti nekih ključnih hrvatskih dionica (koje opet 98% profesionalaca nije vidjelo, nego su uglavnom bulaznili o nekim dionicama koje su ‘kao obveznice’ i napucavali dionice građevinara i nekih drugih) i radikalnoj potcjenjenosti drugih (sjetimo se kolektivnog podsmjeha na investicijske teze o ulaganju u KORF na 50 kuna ili DDJH na 35). Ili ove, tada radikalne, teze o hrtvaskim nekretninama: Za Jutarnji piše Nenad Bakić: Ne kupujte stanove! Sada je vrijeme za pametno ulaganje u dionice.

Ljudi ponekad, kao masa, ili zajednica, propuštaju vidjeti očite teze koje bi vjerojatno velik dio njih samostalno vidio.

1. Gornji, kao i drugi članak imaju iznimno značajan problem, a to je bazna godina. Naime, nema smisla uspoređivati državnu potrošnju 2012. i 2008., polazeći od pretpostavke da je 2008. zadnja godina prije krize. Naime, kriza je u svijetu, pa i Hrvatskoj počela 2008. Znači, zadnja godina prije krize je 2007. 2008. se već ‘svijet rušio’, kriza je bila zaista ozbiljna. A Hrvatska je na krizu odgovorila tako da je radikalno povećala državnu potrošnju u prvoj godini krize i to čini sve do danas!

2008. je za hrvatski proračun još izgledala dobro, što ne znači da krize nije bilo. Ona je i kod nas ušla na velika vrata! A sjetimo se što je još krajem listopada 2008. govorio Sanaderov ekonomski guru i glavni ‘gospodarstvenik’: Potpredsjednik Vlade Damir Polančec danas je izjavio da je hrvatsko gospodarstvo otporno, a kriza se u Hrvatskoj neće drastično osjetiti zahvaljujući pametnoj monternoj politici i rezervama. Monty Python je možda blaga riječ.

2. Rashodi državnog proračuna opće države su se u 2008. u odnosu na 2007. povećali sa 117,8 na 130,3, odnosno za ogromnih 11,5 milijardi kuna, odnosno 9,7%!

Ako ovo nije radikalno, ne znam što je.

Rashodi su se povećali u sljedećim kategorijama:
- naknade zaposlenima ogromnih 2,5 mlrd., tj. 8,1%
- korištenje dobara i usluga 1,4 mlrd. (8,9%)
- socijalne naknade ogromnih 4,6 mlrd. (9,3%)
- ostali rashodi 2,4 mlrd. (26,4%) (uglavnom kapitalni, ne da mi se sad istraživati, a nije ni bitno za priču, valjda ceste!?).

Veličina i struktura rashoda su ostali slični do danas i u 4 godine, 2009.-2012. je razlika prihoda i rashoda države dosegla ukupno 30 milijardi kuna!

Možda možemo govoriti o jednom od najvećih ‘kejnezijanskih’ eksperimenata svih vremena?

3. Znači, evidentno, radi se o daleko prekomjernoj potrošnji države, koju neki – paradoksalno – proglašavaju, upravo suprotno, štednjom i onda to postaje baza za javnu i političku diskusiju, kao ono kad su neki analfabeti i manipulutori blebnuli da je u Hrvatskoj ‘neo-liberalizam’, neuki novinari to počeli ponavljati, a neuki i/ili manipulativni političari to prihvatili kao osnovu za razgovor.

Dakle, zamislite poluraspadnuti kombi koji može sigurno voziti do 120 km/h (ali ima nabrijani motor!) koji u nekom trenutku ubrzava na 200. To je RH u 2008. Zatim stalno nastavi voziti 200 bez obzira na rizike i potrošnju goriva (ima improvizirani rezervoar na krovu). Sa stražnjeg sjedišta viču neki putnici ‘Ubrzaj, ubrzaj jer ekonomska logika nalaže – to čak i ja znam jer sam pročitao jednu knjigu iz ekonomije, onu Krugmanovu! – da idemo presporo, već dugo nismo ubrzali!’. Na suvozačkom sjedalu sjedi jedan jedini sabrani (to je blagajnik – Linić) koji se zalaže da ‘ipak’ pokušamo proći tehnički pregled svake godine (to je rejting), makar i tako da obmanemo na pregledu i da osiguramo novce za idući rezervoar benzina). Neki drugi sudionici ipak inzistiraju na obilasku 21 točke relija. I neki su za daljnje ubrzavanje ubacivanjem ručice mjenjača u ‘reli’ (znate onaj vic o Muji kad ubaci u ‘reli’ prva-druga-treća-četvrta-peta-Reli!’).

4. Kako je 2008. izgledala kako-tako? Pa jednostavno. Država se zadužila i počela jako trošiti, još više nego prije. Prihodi su jako skočili, i to prvenstveno zbog većeg PDV (ako se ne varam, najveći dio PDV se ubere na robu iz uvoza), veće dobiti od tvrtki (generirano opet većinom tvrtkama koje su poslovale s državom i koje su živjele od velike potrošnje stanovništva) i većih doprinosa na plaće.

Sanader i ekipa su naizgled našli način kako izbjeći krizu koja je teško pogodila cijeli svijet, otkrili su perpetuum mobile i čak krajem 2008. su – nevjerojatno ! – govorili kako je kriza zaobišla Hrvatsku. Kako upravo reče Antun ‘BDP se dizao bojanjem tunela’.

Ipak, evidentno, ovo suludo dizanje potrošnje na razinu na kojoj smo se zadržali već pet godina nije bilo ‘kejnezijansko’, bilo je uzrokovano s dva razloga:
- politička korupcija: populističko podilaženje najprije ključnom (temeljnom) dijelu glasačkog tijela za takvu vrstu politike (državni službenici, državne tvrtke itd.), ali i općoj populaciji koja uvijek voli kad im netko mađioničarski ponudi ono za što drugi kažu da nema
- korupcija vulgaris: vjerojatno je veća državna potrošnja bila jako dobra kako bi se značajniji dijelovi mogli odlijevati u neke zgodne kanale.

Zanimljivo: SDP nije nešto bio artikuliran u kritici takvog stanja?

5. Svakako treba napomenuti, iako je već puno puta kazano (a analfabeti i manipulatori viču suprotno), a to je da očite kejnezijanske metode, poticanje gospodarstva kroz državnu potrošnju, u zemlji kao što je Hrvatska:
- otvorena i nekonkurentna (većina novca odlazi na robu iz uvoza)
- eurizirana
- visoko zadužena
i ne mogu funkcionirati.

Znači, vulgarni kejnezijanski pristup je naprosto i besmislen u hrvatskim uvjetima.

Analfabeti i manipulatori će svejedno vikati i dalje suprotno, mnogi neobrazovani novinari to prenosti, a neuki i manipulativni političari ulaziti u diskusiju na tim platformama.

5a. Ovome treba dodati i da pogrešno usmjeravanje novaca ne dovodi samo do gubitka tog novca, nego do teških deformacija koje su još skuplje od samog dirketnog gubitka (vidljivo i na našem slučaju).

6. Kud je to odvelo zemlju sad vidimo (a neki od nas vide već duže), ali evo jednog značajnog pokazatelja, rast proizvođačkih cijena. Za zemlje čije su valute bile približno fiksirane (po definiciji je to za one koje imaju istu valutu) u biti relativni rast proizvođačkih cijena znači smanjenje konkurentnosti. Sljedeći grafikon predstavlja neke ključne zemlje Eurozone i Hrvatsku koja je eurizirana (pa je de facto slično).

Nema većine novih članica Eurozone jer su u većini razdoblja imale svoje valute koje su deprecirale – ako valuta deprecira, rast proizvođačkih cijena u njenoj valuti ne znači ništa (ovisno o deprecijaciji).

Zapamtite dobro ovaj grafikon jer vam pokazuje koliko smo zaista ‘u banani’:

Pogledajte, diferencijal spram Njemačke je skoro 30% u ovih 12 godina. Budući da je tečaj praktički isti, za toliko su otprilike Njemci ‘konkurentniji’. Najlakše je proglasiti Njemce krivima?

Uočite da je krasno društvo u kojem smo se našli Slovenija, Španjolska, Grčka, Italija, Portugal. ALI, kao što možete vidjeti, njihova prilagodba je već počela – traje već par godina (to se zove ‘interna devaluacija’), a hrvatska još ne. To znač da Hrvatsku (ako ne bude nekih idiosnikrastičnih jakih poticaja) čeka još podosta gladnih godina!

7. Evidentno je da ovo divljanje proizvođačkih cijena uzrokovano velikim dijelom kako rastom plaća u javnom sektoru (što onda ima za posljedicu pritisak na rast i ostalih plaća u privatnom sektoru; drugačije gledano, rigidnosti na prilagodbu plaća na konkurentnu razinu), tako i općim troškovima države (uzrokovano i tim plaćama u javnom sektoru) koja vrši pritisak na (bruto) plaće i ostale troškove tvrtki (između ostalog i s 500+ parafiskalnih nameta).

Jasno, vrli sinidkalni vođe će reći ‘Ali zar bi bilo humano za jednog Hrvata, Europljanina da ima i manju plaću nego ju ima?’. Ne radi se ovdje o humanosti ili pravu (je li ‘humano’ da Kosovar ili Ganac ili netko drugi ima još puno manju plaću iako je jednako dobar čovjek?). Radi se o katastrofalnim posljedicama koje urušavanje našeg gospodarstva ima na sve, pa tako u konačnici i na državne službenike.

8. Paradoksalno je ponašanje politike. Ponekad mislim da oni naprosto ništa ne razumiju: sjetimo se Milanovićeva potpisvanje peticije, neposredno prije dolaska na vlast, kojoj je svrha bila ne borba za bolje uvjete zaposlenih u javnom sektoru, nego njihovo pravo da odbiju svake pregovore (sukus stvari je bilo da po Zakonu o radu uvjeti kolektivnog ugovora vrijede sve dok se strane ne dogovore o novom, makar stari istekao. A krajnje galantne uvjete u tada važećem kolektivnom ugovoru je bio sa sindikatima dogovorio Sanader.

Znači, imamo jednu tezu, a to je da naši političari baš ništa ne razumiju o ekonomiji, makar se politika danas sastoji od 95% ekonomije.

Imamo i drugu tezu, a to je da se oni ponašaju manipulativno i svjesno korumpiraju ključni dio svog glasačkog tijela, javni sektor. U toj tezi imamo dvije podteze:
A. Da im je svejedno što će biti s državom, bitno je da oni budu na vlasti.
B. Da im nije svejedno (ipak bi htjeli vladati u boljoj državi!), ali ne razumiju posljedice svojih destruktivnih djela (htjeli bi i ovce i novce), nadaju se da će sve biti OK (neće!).

9. Što se tiče ulaganja, davno sam već pisao da se upravo zbog toga (jer nas kad-tad mora dočekati radikalno smanjenje raspoloživog dohotka i diskrecijske potrošnje, kako naroda, tako i države, ali i ulaganja države i tvrtki) treba kloniti ulaganja u tvrtke čiji se prosperitet oslanja na potrošnju, uključivo građevinske tvrtke, ponajviše one izložene stambenoj izgradnji.

Štoviše, upravo tvrtke koje praktički ne ovise o tome će u konačnici profitirati (pa i njihove dionice porasti, kako je i bilo).

10. Nažalost, mislim da je prilagodba tek počela.

11. Dodati treba (ono što svi znamo) i da zemlju izjeda teška mentalna (ne samo ekonomska) depresija. Ali želim reći da će se u postojećoj konstelaciji trebati jako dugo dok se to ne izmjeni. Hrvatska bi mogla još dugo biti turobna. Naime, razmislite o godišnjim dobima. Kad dođe zimski solsticij (21.12.) i dan je najkraći, zima tek počinje. Iako se trend već preokreće (dani postaju dulji – ljeto dolazi!), zima se tek počela rađati i pojačavat će se još dugo. Tako će i od kad krene oporavak BDP-a, proći neko vrijeme dok se ne vidi njegov učinak na zapošljavanje i optimizam ljudi.

Svijet ubrzano napreduje, a Hrvati (a još više Slovenci) ubrzano traže krivce za svoj neuspjeh

Paradoksalno je slušati hrvatske medije i pomalo već zatupljene građane kako govore o ‘krizi u svijetu’ i nesretnoj sudbini Hrvatske, kojoj eto netko ne da (trenutno joj navodno ne da ‘neoliberalni kapitalizam’ kojeg nije nikad bilo, a sada ponajmanje, u Hrvatskoj).

Hrvatska je u još u fazi poricanja istine, a čini se jadna Slovenija još više. Može li gluplje i gore od ovoga: “Slovenska vlada razmišlja o pokretanju tužbe protiv bonitetne agencije Moody’s jer se nenajavljenim smanjenjem rejtinga uplela u prodaju slovenskih državnih obveznica, rekla je u intervjuu za Večer slovenska premijerka Alenka Bratušek“. Ili smješnije (klauni)?

U međuvremenu, svijet radikalno napreduje, vjerojatno brže nego ikada. Npr. S&P 500 iz dana u dan rekordno i rekordno. (Gornjoj izvedbi treba dodati oko 2% dividendnog prinosa godišnje, tj. oko 100% u 35 godina).

Danas pak imamo ovaj inspirativni govor Bena Bernankea (čini se da će ući u povijest kao ‘veliki’) diplomantima na jednom američkom sveučilištu.

Pogledajmo neke izvatke:

My emphasis today will be on prospects for the long run.

…

First, innovation, almost by definition, involves ideas that no one has yet had, which means that forecasts of future technological change can be, and often are, wildly wrong. A safe prediction, I think, is that human innovation and creativity will continue; it is part of our very nature. Another prediction, just as safe, is that people will nevertheless continue to forecast the end of innovation. The famous British economist John Maynard Keynes observed as much in the midst of the Great Depression more than 80 years ago. He wrote then, “We are suffering just now from a bad attack of economic pessimism.

…

Second, not only are scientific and technical innovation themselves inherently hard to predict, so are the long-run practical consequences of innovation for our economy and our daily lives. Indeed, some would say that we are still in the early days of the IT revolution; after all, computing speeds and memory have increased many times over in the 30-plus years since the first personal computers came on the market, and fields like biotechnology are also advancing rapidly. Moreover, even as the basic technologies improve, the commercial applications of these technologies have arguably thus far only scratched the surface.

Finally, pessimists may be paying too little attention to the strength of the underlying economic and social forces that generate innovation in the modern world. Invention was once the province of the isolated scientist or tinkerer. The transmission of new ideas and the adaptation of the best new insights to commercial uses were slow and erratic. But all of that is changing radically. We live on a planet that is becoming richer and more populous, and in which not only the most advanced economies but also large emerging market nations like China and India increasingly see their economic futures as tied to technological innovation. In that context, the number of trained scientists and engineers is increasing rapidly, as are the resources for research being provided by universities, governments, and the private sector. Moreover, because of the Internet and other advances in communications, collaboration and the exchange of ideas take place at high speed and with little regard for geographic distance. For example, research papers are now disseminated and critiqued almost instantaneously rather than after publication in a journal several years after they are written. And, importantly, as trade and globalization increase the size of the potential market for new products, the possible economic rewards for being first with an innovative product or process are growing rapidly.6 In short, both humanity’s capacity to innovate and the incentives to innovate are greater today than at any other time in history.

Well, what does all this have to do with creativity and critical thinking, which is where I started? The history of technological innovation and economic development teaches us that change is the only constant. During your working lives, you will have to reinvent yourselves many times. Success and satisfaction will not come from mastering a fixed body of knowledge but from constant adaptation and creativity in a rapidly changing world. Engaging with and applying new technologies will be a crucial part of that adaptation.

Kad smo već kod guvernera, i naš je Vujčić zadnjih dana bio u formi, pa ako niste, pročitajte ovaj njegov govor od četvrtka. Mislim da će Vujčić na koncu biti i relevatniji guverner od Rohatinskog.

U skladu s napretkom svijeta, njegovo se bogatstvo ubrzano povećava. Kako nominalno materijalno, tako i stvarno (dostupnost relevantnih stvari), ali i duhovno. Ekonomski način sudjelovanja u tom napretku je kroz ulaganja (štednju) u kapital tvrtki.

Hrvatski ulagači ipak ovdje imaju značajnu lokalnu prednost jer su domaći institucionalni ulagači što devastirani, što u svojim razmišljanjima uglavnom na krivom putu, hrvatski individulani ulagači uglavnom finacnijski nepismeni i uplašeni pucanjem balona (u koji su uglavnom bili uvučeni iz neuke i pohlepe), a za najveći dio stranih ulagača smo neotkriveni ili zbog veličine i relativne nelikvidnosti nezanimljivi.

Čini se da će čak i značajniji srpski ulagači iskoristiti ulagačke prilike u Hrvatskoj (a onda će biti ‘zbog neoliberalizma nam stranci pokupvali zemlju’), iz sutrašnjeg VL:

(I još kaže u podnaslovu “Hrvatska će u turizmu biti ono što je Srbija u poljoprivredi”).

Što on to vidi a naši fond managerčići ne vide, a nisu vidjeli ni kad je bilo npr. ARNT na 55 ili KORF na 55 kuna, a iz ‘ponosa’ ne vide ni sada? (Eh da, moram vam ispričati jednu anegdotu. Iz knjige dionica je vidljivo da je jedno društvo za upravljanje počelo kupovati svojim portfeljašima jednu turističku dionicu, nakon što su propustili već veliki dotadašnji rast, na otprilike pola sadašnje cijene. Kako su lejmerski kupovali, nisu uspjeli kupiti nego samo malo, imali su očito neki niski lejmerski ‘target’ – to je psihologija, jer da je bio viši, kako opravdati da nisu prije to vidjeli? Zatim su neposredno prije kraja kvartala to malo što su skupili prodali, a to se često radi da klijenti ne vide kako im je ‘zaprljan’ portfelj, naime ‘zašto niste kupili više, kad ste već kupovali’, i koliko vidim više se nikad nisu vratili. Tako su i drugi put propustili rast, a vjerujem da će tako i dalje. Vjeurjem da klijentima koji pitaju zašto nemaju tu dionicu govore da je ‘neinvestabilna’. Ta crtica da objasnim dio psihologije kako ‘profesionalni’ profesionalci u Hrvata promašuju i promašuju i promašuju … ).

Mijenja se onaj tko se ne mijenja. Hrvatska je ostala zarobljena u svom kvazi-kapitalizmu (u biti više socijalizmu), slijepa na radikalne (pozitivne) promjene u svijetu, ogorčena u svom nezrelom optuživanju drugih na nemogućnost prihvaćanja promjena i upravljanja njima. Svijet se mijenja, Hrvatska ostaje ista – znači: Hrvatska se mijenja. Umjesto jedne slatke male radišne zemljice, postala je depresivac s metaboličkim sindromom. Stoga je dijeta tek na redu.

Zašto ‘nas’ ne bi bilo?

Prmijer kaže oko Croatia airlines: “Milanović o CA: Alternativa je nestanak – nema nas“.

Ne bih rekao da je tako. Kakvih ‘nas’? Nema?

Prije dvadeset-trideset godina je možda i najcjenjenija i jedna od najvećih aviokompanija bila Swissair, zvali su je ‘leteća banka’ zbog njene financijske stabilnosti i bila je smatrana švicarskim nacionalnim simbolom i ikonom (prema Wikipedia, gdje možete vidjeti više o toj zanimljivoj priči). I prije desetak godina, kad je propala, bila je jedna od najvažnijih i najboljih.

Danas umjesto bankrotiranog Swissaira leti Air Swiss, hvala na pitanju super je letjeti s njima i čovjek se osjeća onako … OK. Švicarci nisu nešto dešperatni da ih ‘nema, njih’.

Što bi bilo kad bi CA otišao u stečaj? Vjerojatno jedna pozitivna katarza. Osnovala bi se nova kompanija koja bi preuzela avione i linije na kvalitetniji način. Ili bi Lufthansa ili netko drugi popunio te linije. Ključ je u novcu. Tih 200-300-400 miliona (prošle 475) bi zasigurno bilo dovoljno dobra subvencija Lufthansi da leti i po zimi za Dubrovnik, Split, pa ako treba i na Brač. Za 300 mil. kn godišnje subvencija bi vjerojatno letjeli kao muhe, pouzdanošću Lufthanse. Ako Hrvati vole njemačke aute, vjerujte mi, brzo bi zavoljeli i taj ‘njemački ponos’ i ne bi se osjećali kao da ih nema.

Razlika je vjerojatno u tome da posao ne bi dobile ove stjuardese, nego neke druge, puno ima kandidata, ali čak ni broj radnih mjesta ne bi bio manji.

Mogla bi i s RH osnovati novu kompaniju Air Croatia, jelda da nam ne bi bilo lošije? Kao i obično, socijalizam je jako OK dok se ne uzimaju u obzir troškovi, a u njima je sve.

Nema sigurnosti u statici

Mnogi ulagači, koji se u stvari smatraju ‘štedišama’, pitaju se kako osigurati svoja sredstva: ‘Ne želim zaraditi, želim samo sačuvati ono što imam za starost i najvažnija mi je sigurnost‘.

Tradicionalno rješenje za Hrvate je bilo Nekretnine. O tome sam davno i više puta pisao. Po mom sudu, svi fundamentalni, ali i tržišni parametri su nenaklonjeni toj klasi. Ali sada vidimo možda i najbolje pokazetelje ulaska u završnicu, trenutak kad će možda tržište profunkcionirati.

Pogledajte samo ovo:
- Najam novog stana od 73 m2 za manje od 200 eura, pri čemu je cijena garantirana tri godina i cijeli najam se može odbiti od cijene ako se stan kasnje kupi, a znamo da se stanovi na toj lokaciji prodaju i već po ispod 1.000 eura/m2.
- Rasprodaja stanova u Samoboru: Navodno po 899 eura/m2, ali zanimalo bi me ima li dodatnih popusta ako se pokaže gotovina

S obzirom na genijalni program POS+ možda bismo mogli zaista brzo imati katalizaciju u cijenama stanova, utrkom prema dnu (mnogo neprodanih stanova bi se moglo boriti za ograničena sredstva poticaja u kratkom roku).

Što se tiče odabira nekih bogatijih Hrvata, a to je zlato, danas opet vrijedi pogledati kretanje cijene zlata u usporedbi s dionicama. Ulaganjem u američke dionice u zadnjih pola godine imali biste simpatičnih 50% (pedeset posto!!) više nego ulaganjem u zlato:

Zlato i sigurnost! Halo molim!?

Metalski ‘znalci’ pak ‘znaju’ da je zlato za raju, a srebro za znalce. Jer da ga navodno još samo malo ima za izrudariti i ‘svi ga trebaju’. Na njihovu sreću, ogromni ulagatelji ponešto pametniji od njih to još ne znaju, tako da je cijena srebra u zadnjih 6 mjeseci riknula i ‘malo’ više od zlata, tako da biste ulaganjem u dionice umjesto u srebro u pola godine imali nekih 75% više, ups!?

‘Znalci’ će vam, međutim, reći da srebro ne daje ‘samo’ sigurnost, nego ima i pravi investicijski potencijal, za razliku od zlata, koje je ‘samo novac’.

+ + +

Poruka je da nema apsolutne sigurnosti, a ona svakako više nije, ako je ikada i bila, u statici. Dodamo li ovome najveći rizik (u biti skoro pa izjvesnost), ogromni trošak inflacije, situacije je naizgled još gora. A dodamo li tome i oportunitetni trošak (svijet se brzo bogati, pa treba birati investicijsku klasu koja u realnim mjerama – tj. nakon što se oduzme inflacija – aprecira barem kao i dugoročni rast globalne ekonomije), stvar postaje još dinamičnija.

Kvalitetan štedno-investicijski portfelj je stoga integralan (čovjek treba svoju imovinu promatrati integralno) i promatran dinamički, mora uključivati dinamične klase, ali i dinamičan pristup portfelju, ne u smislu muvanja, nego disperzije uzevši u obzir karakteristike pojedinih investicijskih klasa.

Ovaj članak sam napisao još 2011. (KORF je tada bio 69 kn) i zaista, ali zaista ne mogu razumjeti ljude koji su tada svejedno kupovali stanove ‘kao investiciju’, a nisu KORF ili neku drugu realnu i produktivnu imovinu.

Umjesto posta

Umjesto posta dajem vam link na odličan Šonjin članak, ali samo kao uvod kratka zabilješka koja je bezvezna. Jer onima koji razumiju, to im je jasno, a onima koji ne, sad mi se ne da objašnjavati (možda elaboriram jedan dan). Zašto ju pišem, pravo je pitanje, možda čaša vina previše?

ETO, umjesto ‘poticanja optimizma’ na što se fokusira naša Vlada, a koje je par excellance podržavanje potumplanosti, neodgovornosti i nesloboda, treba raditi upravo suprotno, a to je poticati odgovornost.

Odgovornost i sloboda su tijesno vezani, kao što su i tržišna ekonomija (kapitalizam) i liberalna demokracija, iako je moguće da neka društva privremeno uzmu dostignuća kapitalizma (SSSR je tako počeo čak i proizvoditi traktore tamo negdje 1920.) bez usvajanja liberalne demokracije (naši političko-ekonomski diletanti idioti će reći ‘liberalni kapitalizam’). Tako je potpuno jasno npr. da će i Kina s vremenom, nakon što je usvojila kapitalizam, usvojiti i liberalnu demokraciju, jer su odgovornost, sloboda, privatno vlasništvo, kapitalizam i liberalna demokracija u biti (dugoročno) isto.

‘Poticanje optimizma’ zato jer smo ‘mi’ izabrani narod, kako reče jedan naš ministar, ‘zemlja pametnih ljudi, a uskoro i bogata’ (a mislio je da smo predodređeni na uspjeh, što god on bio), upravo je poticanje neodgovornosti, tj. aboliranje od odgovornosti za vlastite poteze (dobijanje onoga što se želi, ‘što nam pripada’, bez napora, bez odgovornosti, samo zato jer rođenjem imamo pravo na to). Maksimalnu neodgovornost, tj. totalno preuzimanje odgovornosti od strane države, imate, naravno, u Sjevernoj Koreji.

S druge strane, imate destruktivni pesimizam (opet prikazivan kroz diskurs ‘loše nam je jer ne može bolje jer je kriva država’), izrazito prisustan u našim medijima 2009.-2012., o kojem sam više puta pisao, koji je velikim dijelom uzrokovan istom matricom, ali djelomično i depresijom urednika tih medija.

Politika (i mediji) ne trebaju ‘širiti’ ni optimizam ni pesimizam, oni nisu misionari, trebaju se naproto maknuti s grbače ljudi, jer teška porezna represija koju trenutno imamo u Hrvatskoj (za koju nije kriv ‘blagajnik’ Linić, nego nezasitna aždaja državni proračun) je glavni element neslobode.

S te strane, možda je ova kriza u Hrvatskoj odlična stvar jer svodi stvari na pravu mjeru. Kasniji pad bio bi daleko teži.

Odgovornost i sloboda su isto.

I sada umjesto posta pogledajte ovaj Šonjin tekst, koji se prometnuo u najvažnijeg politiekonoma u Hrvata i za nadati se da će mu utjecaj samo rasti: Između Helsinkija i Istambula, ili zašto Hrvatska zaostaje za drugim zemljama. Ipak napominjem da mu je prethodni javni tekst bio lokalni maksimum, ako ne i globalni: I poslije socijalizma – socijalizam.

Jasno da nam se u takvoj situaciji nameću upravitelji nekih fondova koji ne uspijevaju ostvariti prino veći od kamata koje im mi plaćamo kroz državne obzveznice kao neki spasitelji ili osloboditelji (nadam se da neću morati to elaborirati iako nemam marketinšk budget od ‘milion kunda’). Kvazi država se nameće kao oslobođenje od države? (Pravo pitanje je: ‘Gdje je novac, drugovi i drugarice?’).

U međuvremenu, kao što sam i govorio, bogatstvo svijeta se radikalno povećava. Hrvati nažalost ne sudjeluju u tome, štoviše, vjerojatno misle da svijet propada, a da će nas socijalizam spasiti (kao što su Staljin, Castro, Crveni Kmeri, Mao i Kim spasili SSSR, Kinu, Kambodžu, Kubu i Sj. Koreju). Pogledajte kretanje S&P 500 spram cijene zlata (S&P 500 je crveni, zlato zeleno). Hrvati u međuvremenu drže svoje ‘prvoklasne’ nekretnine jer su predodređeni na njihovu monetizaciju (‘jer su odabrani’):

Utjecaj Srđa na investicije i privatizacije

Sada je jasno da su protiv Srđa glasali manje-više oni i upravo oni koji su i bili za raspisivanje referenduma, ostali uglavnom nisu izašli na njega. Pročitajte zadnje Antunove komentare, pa će vam to biti i jasno, ako već nije. Također je jasno da je do sada bilo prikazivano, uključivo i na državnoj, tzv. javnoj TV, da su Dubrovčani mahom protiv investicije na Srđu.

Dolazimo do razotkrivanja važne paradigme, a to je da glasna manjima često manipulira jednim dijelom javnosti, pa se zbog šutnje većine to predstavlja kao mišljenje većine, a onda to impotentna i populistička politika razumijeva kao ‘želju biračkog tijela’ i tome se kalkulantski povinuje pokušavajući maksimizirati kratkoročne izborne izglede.

Možda se ovdje vrijedi sjetiti i ekstravagantnog otpora malog broja ljudi protiv projekta Cvjetno (glumci, heroine, doslovno u prvim redovima), a pozivam svakoga da danas prošeta Cvjetnim trgom i vidi sam.

Da se razumijemo, i ja bih najrađe da se na Srđu ništa ne gradi, da sve hrvatske tvrtke ne samo budu ‘NAŠE’, nego da ništa ne rade i ne zagađuju zrak, da nema betona na obali, pa možda čak ni betonsko-asfaltnih cesta (da se svi na more vozimo helikopterima i hidroavionima). Nažalost, neslobodan čovjek, a i država, gubi mogućnost izbora. Prisila se inače može definirati kao nužnost odabira volje drugih kako bi se izbjegla veća šteta. Nažalost, upravo ‘NAŠI’, najčešće oni koji lagodno žive na državnoj imovini su se do sada žestoko protivili svim promjenama u raznim područjima. Upravo zato država je praktički u bankrotu, i time izgubila mogućnost izbora, primjerice kaže ministar Linić ‘operativno smo pozitivni, SAMO kad ne bismo morali plaćati kamate na enormni dug i svako malo sanirati ogromne dubioze, primjerice upravo 5 mlrd. za zdravstvo’. Eto skoro da nam ide super.

Druga je stvar što se ne radi samo o zadržavanju kakve-takve razine, pa navodno ako želiš ‘preživjeti’ (recimo, imati ikakav posao) moraš pristati i na prodaju ‘obiteljskog srebra’. ALI i ovo je obmana. Tezu o obiteljskom srebru uglavnom plasiraju oni koji taj NAŠ sladoled lijepo cuclaju, a on se topi. Radi se o tome da ne samo da imamo oportunitetni trošak ne-korištenja te imovine, nego zanemarivanje i propadanje te imovine. Primjerice, u jučerašnjem VL je bio veliki članak o tome kako se u Petrokemiju dovoljno ne ulaže, što znači da postaje nekonkurentna, a možda i opasna.

Stoga mislim da će se čak i ovako notorono neodlučna vlast sada malkice odvažiti, shvatiti da stvari nisu onakve kakvima se u javnosti (ponajviše na ‘javnoj’ TV) predstavljaju i povući neke odlučnije korake za prosperitet nacije, a u stvari ljudi koji žive na ovim prostorima. Ali i to je samo zato jer nemaju previše izbora, zemlja se ekonomski lomi (a gospodarstvo je sada 95% politike, sada su to shvatili i oni). Tako da malo po malo i u ovu će zemlju doći liberalna demokracija (dugoročno je to manje više isto što i kapitalizam) a uvjeravanja ‘NAŠIH’ da nam je super i ovako kako je iako smo u nedozvoljenom minusu na svim karticama (jer da će nam već netko izdati novu karticu) će polako otići u ropotarnicu povijesti.

Pri tome nije ni za zanemerati da se ‘NAŠI’ često jako i iskreno vide u svojim tezama. Jer kako bi inače bili važni? Kako bi inače, primjerice, sindikalist u službenom Audiju predsjednika uprave s mlađahnom asistenticom došao na nastup u udarni termin HTV (a sada si je kupio skupi vlasititi auto, pa valjda više neće morati?).

Ali ‘NAŠI’ zadužuju našu djecu do nepodnošljive razine, koja – naravno – dovodi do odumiranja ove zemlje. Jer gledajte, veće zaduživanje za koje se zalažu ‘NAŠI’ (zalaganjem za neproduktivno korištenje imovine i njeno upropaštavanje, zalaganjem za veliku potrošnju financiranu sve većim zaduživanjem …) dovodi do ogromnih poreza. Ti porezi čine zemlju nekonkurentnom, gospodarska aktivnost slabi. Porezna osnovica je manja i tako u krug, pa onda ili zemlja ekonomski ‘puca’ ili se svodi na zaista bijednu razinu, a većina onih koji mogu biti međunarodno konkurentni, mogu se iseliti i imaju malo mozga – iseljavaju se. Devastirana zemlja ostaje ‘NAŠIMA’, ali oni su u njoj glavni. Istini za dušu, vjerojatno mnogi ‘NAŠI’ i ne vide ovaj scenarij, oni se možda vide kao važni ljudi u zemlji koja će biti ‘it’s OK’ i usprkos njima (korak dalje, opet mnogi od njih misle ‘zahvaljujući’ njima, kognitivna disonanca je vrlo jaka stvar!).

Ne treba ni zanemariti da ima podosta i profesionalnih ‘NAŠIH’ koji direktno ili indirektno žive ili prosperiraju od ‘NAŠOVANJA’.

Tako da očekujem ubzranje Petrokemije, Podravke i nekih drugih tvrtki koje sada propadaju ili koriste daleko premali dio svojih potencijala.

Sektorski indeksi

Prije nekoliko mjeseci Zagrebačka je burza uvela sektorske indekse, za koje nisam vidio da ih itko upotrebljava, što je šteta. Indeksi nisu baš nešto savršeni, ali ne zbog loše konstrukcije nego zbog uzoraka (malo relevantnih dionica). Burza ih je izračunala i unazad, koliko vidim od 31.12.2011.

Sad već možete raditi i usporedbe poput ove za ‘RIVP vertikalu’ (usput uočite da KORF sada ima bolju izvedbu i od VLHO):

Očekujemo još da Burza poradi na interaktivnosti svoga sajta, tako da se grafikoni dionica mogu iscrtavati usporedno s indeksima (naravno, uz istu baznu vrijednost).

Ogroman dan u Europi – pozitivan sentitement će se prenijeti i u Hrvatsku

Jučer:

- DAX +2,41%
- CAC 40 +3,58%
- MIB +2,93%

a CROBEX -0,39%.

Trenutno na jadnu izvedbu Crobexa utječu prvenstveno zaostalost hrvatske investicijske javnosti, odnosno potražnje od domaćih individualnih ulagača i institucionalnih investitora. Dionice se i dalje percipiraju kao kockarska vrsta imovine umjesto kao najvažniji element dugoročne štednje i ulaganja.

A kad nema likvidnosti, smjer kretanja cijena određuju oni koji dionice moraju ili baš žele prodati, tako da se malim volumenima i prodajom na velikom bid-ask rasponu cijene otklizavaju na dolje (nema kupaca koji ‘baš moraju’ kupiti, pa ovaj proces radi sam na dolje).

S druge strane, tržište je prilično nelikvidno za veći broj stranih ulagača. Ipak, diferencijal koji se stvara (odnosno razlika potencijala) kad-tad dovodi do ulaska nekih od njih, a tome trebamo zahvaliti i rast početkom godine (ne zaboravimo da su cijene i sada značajno više nego možda prije pola godine ili godinu dana, pogotovo ako ne gledate Crobex nego dionice racionalnog odabira).

Ipak, dionice uglavnom predstavljaju realnu produktivnu imovinu, pa će stoga za njih biti kupaca, čemu svjedoče i zaredala javne ponude na Zagrebačkoj burzi. Zanimljivo je i da neke (brzo) rastuće kompanije već imaju i veči dividendni prinos nego oročenje u bankama (inače takav prinos nije čudan za padajuće ‘cash cow’ biznise, ali za očekivati je da će brzo rastući biznis koji isplaćuje samo dio dobiti u dividendu isplaćivati sve veću dividendu, za razliku od padajućeg ‘cash cow’ biznisa).

A čim je veći diferencijal, vjerojatnost kretanja u smjeru izravnavanja je veća. Pri tome, zato što dionice s nedavno postignutih vrhova klize na ovakav način, ako se opet pojave veći nalozi, mislim da će rast mnogih biti opet strelovit. A izgleda da nas i danas očekuje pozitivan dan na burzi.

Ipak, mislim da je jedna prepreka rastu tržišta određen broj velikih dionice koje su već na nategnutim valuacijama, a također mislim da je hrvatsko tržište vrlo neefikasno tako da se prilično lako mogu uočiti takve dionice. Stoga ulagači trebaju biti oprezni u kupnji perspektivnih dionica, a ne kupovati ‘indeks’.

Uočite također da su priče o ‘prestanku štednje’ u Hratskoj potpuno bezvezne, naime Hrvatska država ne štedi, ona naprosto nema. Tako da mislim da i dalje možemo očekivati smanjenje potrošnje, raspoloživog dohotka i pogotovo diskrecijske potrošnje, što će pogoditi one tvrtke koje o tome ovise, uključivo građevinu. Moj investicijski odabir su stoga i dalje tvrtke koje prvenstveno izvoze ili očekujemo da svoje prilike ostvare prvenstveno u izvozu (uključivo turizam).

Napomena: Ovo nije ulagački savjet nego komentar tržišta kapitala.

Antunovi postovi

Kako sam ja ‘malo manje’ aktivan, a imamo vrlo aktivnog Antuna, predlažem da obratite pažnju na njegove odlične komentare, recimo:

- Hrvatsko ALI
- Hrvatska prilagodba EU
- O socijalističkom i političkom licemjerstvu
- O zloćudnoj i zlonamejernoj interpretaciji ‘mrtvog’ multikulturalizma
- O prozivanju ‘neoliberalizma’ kao dnu dna rasprave
- Izbori za EU parlament u stvari jako dobri za SDP

Ima dosta toga, možete pogledati komentare ispod članaka ili guglajte “antun site:trzistakapitala.wordpress.com”

Javna ponuda za TISK, sjajna vijest za tržište kapitala

Sjajna vijest za tržište kapitala hrvatske dionice

Javne ponude se nastavljaju, evo sada i za TISK, nastajanje obaveze ovdje.

Sam više nemam dionica TISK, kako sam napisao u ovom nizu komentara, prodao sam zadnju količinu početkom ožujka (negdje na razinama od oko 220).

U zadnje vrijeme su zaredala javne ponude, koje su svojom količinom i značajem daleko nesrazmjerne likvidnosti na tržišutu kapitala (RIVP, ISTT, MAIS, VIRO, KNZM, TISK …), a neke i uz značajnu premiju s obziroma na obavezu. To dokazuje glavne teze s ovog bloga, a to je da su (mnoge, ili neke) hrvatske dionice bile (a mislim da i dalje jesu) značajno potcijenjene. Jer sve priče tipa ‘dionice raste nerealno’ padaju u vodu kad vidimo da većinski ili dominantni vlasnici daju javne ponude čak i nakon što su cijene dionicama značajno rasle, a ponekad čak i uz veliku premiju.

Ipak, smatram da nisu sve dionice potcijenjene, naime da ima značajnih dionica koje su precijenjene – iako im biroktratska fondovska potražnja može u nekim trenucima značajno dignuti cijenu, recimo ako postoje inozemni fondovi koji žele izloženost Hrvatskoj, zbog ulaska u EU ili tko zna čega, pa kupuju što je najlikividnije ili po nekom drugom kriteriju, a daju nalog brokeru da kupi uz stanovitu premiju prema zadnjoj cijeni; to ujedno znači da – ako takvih naloga ima – njihovim prestankom je moguć i brz obratan put.

Općenito, ne možemo znati kad će biti javne ponude i da li se će se nuditi velika premija, tako da je neproduktivno ljutiti se na sebe npr. ‘jer niste predvidjeli javnu ponudu za MAIS’; mislim da je u ovakvoj situaciji naprosto mudro imati kvalitetan portfelj s fundamentalno potcijenjenim dionicama za koje postoji dobra vjerojatno da će se javnom ponudom otključati vrijednost.

Ukupno ovaj trend vjeorjatno znači zamiranje tržišta kapitala u idućih nekoliko godina, ali jednako tako, vjerujem, i lijepe prinose u međuvremenu za one koji su se ispravno pozicionirali.